Ranko Marinković (1913. - 2001.) rodio se na otoku Visu. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u logoru u južnoj Italiji. Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske i kao ravnatelj Hrvatskoga narodnog kazališta. Bio je i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost.
U književnosti se javio pred Drugi svjetski rat novelama i dramom Albatros.
Nakon rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje:
- zbirke novela: Proze, Ruke, Poniženje Sokrata
- romani: Kiklop, Zajednička kupka, Never more
- drame: Albatros, Glorija, Polteia, Pustinja
- kazališne kritike i eseji: Geste i grimase, Nevesele oči klauna
Zbirka Ruke sadrži 8 novela:
Samotni život tvoj
Suknja
Prah
Anđeo
Koštane zvijezde
Benito Floda von reltih
Ruke
Zagrljaj
- neke novele prividno zadržavaju obilježja psihološko-realističke proze
- u njima pisac prikazuje malograđansku atmosferu zagrebačke ili otočke sredine (Vis) s nizom karakterističnih likova
- u drugim novelama prostor i likovi gube stvarna konkretna obilježja, a prikazivanje je modernističko (Ruke)
- temeljno je obilježje novela postupak intelektualizacije kojim se prikazani svijet analizira i produbljuje do simbola ljudskoga života uopće
- uporabom ironije i groteske život se prikazuje kao iluzija, a čovjek kao glumac koji ne odlučuje o svojoj sudbini
- umjesto cjelovite slike svijeta nude se njegovi fragmenti, pri čemu se naracija prekida asocijativno-meditativnim umetcima
PRAH
U središtu je novele lik staroga čudaka Tonka pl. Jankina koji nije mogao ni nakon jedanaest godina preboljeti svoju veliku ljubav Anu. Sadržaj je novele usmjeren na pokazivanje njegova unutrašnjeg svijeta.
Početak novele – neobično predstavljanje lika jezičnom igrom: Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo,
pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-Kiu, Kiu-Šiu, Šiu-Micu (...).
Drugi je sloj novele odnos staroga i novoga vremena: staro je vrijeme predstavljeno likovima Tonka i starice (na brodu), a novo vrijeme likom geometra, Anina muža.
Ana je poveznica tih dvaju vremena: ona je istovremeno idealizacija staroga vremena i »običnost« novoga vremena.
Završetak novele simbolično pokazauje kako Tonko pripada nekom drugom vremenu, koje je promijenilo sve ono do čega mu je nekada bilo stalo.
Marinković uvodi pirandelovski potez lika koji se želi izboriti za igranje svoje uloge do kraja.
Novela bi moga imati i drugi naslov, zapravo citat iz djela koji najbolje opisuje Tonkovo psihičko stanje: ... na mučnoj stazi jedne prošlosti (s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu).
RUKE
U noveli su dijelovi tijela antropomorfi zirani (ruke, noge, obraz), a sve je uklopljeno u stvaran kontekst (Drugi svjetski rat).
Kompozicija
1. Uvodni dio - pripovjedač gleda ispred sebe (čovjeka čije su) ruke prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije.
2. Središnji dio - pripovjedač prati razgovor, a kasnije i svađu Lijeve i Desne.
Lijeva: raspjevana, emotivna, ne zna čitati i pisati, ali zna držati knjigu, ne vjeruje riječima: one
prevare čovjeka, čovjek često kaže ono što ne misli (Riječi su maska.) Nije izgubila vezu s prirodom. Lijeva ide za intuicijom, pokretom, naslućenim, a ne izgovorenim
Desna: ozbiljna, razumna, zna pisati, iako ne zna čitati; zna listati knjigu, vjeruje riječima; vodi konverzaciju, nastupa, širi horizonte; postavila se između čovjeka i prirode, pazi da netko ne povrijedi čast, potpisuje smrtne presude. Desna je racionalna - ona radi, čini, djeluje.
3. Završni dio - incident na ulici
- prolazak Djevojčice i Dječaka, Dječakova drskost (pljuvanje), okrutnost Desne (udara Dječaka), dolazak Oca
Pad: dvije okrvavljene ruke na asfaltu
Pomirenje i zajednički odlazak: A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.
- ruke se ujedinjuju tijekom fizičkoga sukoba s Ocem
Tematska riječ: čast (Kada joj je povrijeđena čast, Desna djeluje – potpisuje smrtnu presudu, udara ...)
Metafora»okrvavljene ruke« ovdje dobiva doslovno značenje.
ANĐEO
Anđeo je priča o klesaru Albertu Knezu, knezu među klesarskim obrtnicima, majstoru kojega su i neki kipari smatrali umjetnikom.
Istovremeno, to je novela koja se bavi temom života kao ironije: majstor smatra da je pomogao malome Lojzu, a Lojz ga se, kao odrastao čovjek, samo želio što prije riješiti.
Time majstorov život postaje bezvrijedan, a Lojzek postaje osoba koja mu to daje na znanje, osoba koja nasljeđuje njegov posjed, ali i njegov život (majstorova supruga Frida).
Naglasak je u noveli na unutrašnjem majstorovu proživljavanju.
Iako pokušava sam sebe zavarati, bolesni majstor sve jasnije uviđa da je Lojz neiskren, da samo čeka njegovu smrt.
Upravo zbog toga majstor ne može završiti svoj nadgrobni spomenik kojim bi izrazio sebe
kao umjetnika – umjesto izraza lica koji je želio dobiti (tuga, snaga anđela), anđeo na spomeniku imao je glupavo, prijetvorno Lojzekovo lice.
Ironičan smisao novele: Lojz je pravo lice anđela (nadgrobnoga spomenika majstoru) - sve je privid, stvarna je samo sebičnost.
ZAGRLJAJ
Pripovjedač: Marinković polazi od Pirandellove teze da je čovjekovo »ja« rascijepljeno na bezbroj ličnosti.
U svojoj je noveli uveo tri uloge: autorsko ja, pripovjedačko ja i treće ja.
- autorsko ja - lik, književnik koji pokušava pisati
- pripovjedačko ja - pripovjedač koji vodi dijalog s likom, tj. autorskim ja
- treće ja - sam književnik Ranko Marinković koji piše novelu
Tema: pisanje, opservacija, analiza postupaka
Kapljica tinte - metonimija književnosti - razlijeva se po papiru (život).
Kompozicija novele
Uvodni dio: pisac pokušava nešto napisati, a pripovjedač ga promatra. Nakon neuspjelog pokušajapisanja (samo prva rečenica) pisac izlazi na ulicu
Središnji dio: pisac izlazi, gleda ljude na ulici i razmišlja o tome kako odabrati temu za djelo.
Stvarnost (ulica, obala)
• šjor Bepo i šjor
Bernardo
• financ • žandar • žandar (sam hoda
obalom), a pisac ga prati
• pisac »zagrli« žandara – izabrao je TEMU
Završni dio: Posljednje stranice novele propituju odnos umjetnosti i života. Temeljno je pitanje simbolike zagrljaja na kraju novele.
Nema komentara:
Objavi komentar