Hrvatski standardni jezik

STANDARDNI JEZIK

• Jezik koji služi kao opće sredstvo sporazumijevanja jednoga naroda ili jednoga društva naziva se standardni ili književni jezik.
• U fonološkoj i gramatičkoj osnovi hrvatskoga standardnoga jezika jedan je od novoštokavskih dijalekata – ijekavski novoštokavski dijalekt.

NORMA I KODIFIKACIJA (propisana norma)

• Stručnjaci i drugi korisnici izgrađuju i oblikuju standardni jezik svjesno, stvaraju njegov standard, normu. Standard je opisan i propisan u jezikoslovnim priručnicima: gramatikama, rječnicima, pravopisima.
• Propisana su jasna, obvezna pravila, jezik ima propisanu normu, kodificiran je. Ukupna jezična norma sastoji se od normi jezičnih razina: pravogovorne, pravopisne, gramatičke (morfološke, tvorbene, sintaktičke), leksičke, stilističke.
• Standardni jezik svi uče. Norma je uzor kojemu se treba prilagoditi.

NARODNI GOVORI

• Na jednoj strani imamo standardni jezik, jezični standard, a na drugoj strani imamo  narodne govore.

IDIOM

• Pojedinac može govoriti književnim jezikom, a može govoriti dijalektom, mjesnim govorom.
• Idiom je svaki oblik, varijanta nekoga jezika – i standardni jezik i svaki mjesni govor.
• Mjesni je govor organski govor, idiom nastao razvojem kroz vrijeme i na nekom području, bez svjesnoga djelovanja njegovih govornika.
• Standardni je jezik neorganski idiom i nastao je svjesnim djelovanjem.
• ZNAČAJKE STANDARDNOGA JEZIKA  
• Standardni jezik ima višestruku funkciju, on je polifunkcionalan. Služi za opće javno sporazumijevanje (vijesti, obavijesti), za službeno sporazumijevanje (propisi, obavijesti, ugovori), za umjetnosti (književnost, kazalište, film…), za obrazovanje, za znanost, za pojedine struke; za pojedina područja razvili su se pojedini funkcionalni stilovi 
•  autonoman je - samostalan je u odnosu na bilo koji idiom (i na štokavsko narječje); nitko nije govornik hrvatskog književnog jezika samom svojom pripadnošću nekom govoru - standardni se jezik uči!
• stabilan je u prostoru i elastično stabilan u vremenu

•  normiran je - određen pravilima za čitanje i pisanje koja su zajednička svim govornicima
   HRVATSKI JEZIK čine svi hrvatski idiomi (u sadašnjosti i prošlosti): standardni jezik s funkcionalnim stilovima, žargoni, pisani i usmeni (govorni) jezik, narječja i mjesni govori.
  
  

Umjetno stvoreni jezici

Pišući svoje romane o nekom drugom svijetu, J.R.R. Tolkien, inače profesor engleskog jezika i književnosti na Oxfordu, stvorio je (izmislio) jezike za bića u svome fantastičnom svijetu. I sam je govorio 26 jezika, dobro je poznavao i mrtve jezike europskoga sjevera, a posebno je proučavao stare epove i mitove (islandski ep Edda, finski Kalevala, engleski Beowulf). U Gospodaru prstenova pojavljuju se ADUNAIČKI jezik, KHUZDULSKI jezik (jezik patuljaka) i CRNI GOVOR (jezik orkova). Vilenjaci i ljudi također govore posebnim jezicima (SINDARINSKI i VESTRONSKI).

Za potrebe kultne serije Zvjezdane staze (Star Trek) pisac James Doohan stvorio je originalni jezik (i cijelu kulturu) Vulkanaca i Klingonaca (klingonski jezik, autor je Marc Okrand).

Postoje i umjetno stvoreni jezici, konstruirani jezici, zbog težnje da se lako uče i da ih upotrebljava što više ljudi (ideja svjetskog jezika, nadnacionalnog jezika). Najpoznatiji je takav jezik ESPERANTO, koji je konstruirao L.L. Zamenhof 1887. godine. 

Monika Martinić, 3.u; Analiza Cesarićeve pjesme "Vjetru" (interpretativni esej)

Vjetru

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhnuo mi sjenu.
Al' ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!

Pa ipak, dragi, navrati se opet!

          Pjesma "Vjetru" Dobriše Cesarića pripada lirici. Prema tematskoj podjeli pjesmu ubrajamo u lirsku misaonu ili refleksivnu pjesmu. Prevladavaju osjećaji tuge i samoće.
Dobriša Cesarić rođen je u Požegi 10. siječnja 1902., a umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. Smatra se jednim od najvećih hrvatskih pjesnika.
          Lirski subjekt odnosi se prema vjetru kao prema prijatelju koji ga je došao posjetiti. Vjetar lirskom subjektu želi pružiti utjehu, ali on odbija njegovu pomoć. Lirski subjekt smatra da je prekasno da mu se pomogne. Pribojava se da nije postao sjena, lik u tami. ("Ti rado bi s lica otpuhnuo mi sjenu./ Al ako je ona sa njime već srasla?") Iz posljednjeg stiha u pjesmi zaključujem da u tom trenutku lirski subjekt nije bio spreman odbaciti tugu pa moli vjetar za ponovni posjet. Vjetar predstavlja sreću, kontrast je tuzi i usamljenosti koji su temeljni motivi pjesme.
Pjesma ima tri strofe. Prva je strofa katren, druga tercina, a zadnja strofa ima jedan stih u kojem je sadržan preokret. Stihovi su uglavnom jedanaesterci i deseterci. Uočila sam neka stilska izražajna sredstva poput: metafore ("Ti rado bi s lica otpuhnuo mi sjenu..."/ ""Na križu mračnih misli sam propet..."), epiteta (popdnevni vjetre, mračnih misli), personifikacije ("S lišćem se igraj!"/ "Pa ipak, dragi, navrati opet!") i retoričkog pitanja ("Al ako je ona sa njime već srasla?"). Uočavam i prebacivanje misli iz druge u zadnju strofu.
        U pjesmi lirski subjekt ne zna prihvatiti sreću zato što je već dugo tužan. Tjera sreću od sebe. Poistovjećujem se sa pjesmom jer kao i lirski subjekt, donedavno sam odbacivala sreću, premda je bila preda mnom.

Kristina Košutić, 1.u; Analiza Cesarićeve pjesme "Mrtvačnica najbjednijih"

Mrtvačnica najbjednijih

U bijelo okrečenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste
Dovezu mrtvačka kola.

Služavke, umrle u bijedi,
Il' sijede ispaćene pralje,
Kojima ukočene ruke
Ne mogu više prati dalje,
I koje - uzevši im ruho -
Ubožnica amo šalje.

Bludnice, koje pohotne ruke
Nikada više neće da dirnu,
Što poslije sviju budnih, bludnih noći
Uđoše u jednu posve mirnu.

Il' stigne ovamo kažnjenik
Kojeg je žandar presto da vodi,
Il' napuhnuti utopljenik
Kojemu ime nesta u vodi,
Il' skitnjom izmučene skitnice,
Vječito gonjene do mitnice,
Što prođoše kroz ovaj život bosi,
Sa sijenom tuđih sjenika u kosi.


Svi oni amo jednom dođu,
Zbiti u lijesove proste,
I zauzmu svoje mjesto na stolu
Što vječno očekuje goste.

Žive su ih gonili i gnjeli,
Nožem su ih rasparali mrtve -
Ti, što žrtve za života bjehu,
Ostaše i poslije života žrtve.

Stanovahu na kraju grada,
U prljavome kvartu roblja,
Počivat će na kraju groblja,
Daleko od arkada.

I kao što je više njih
Imalo zajedničku sobu -
Tako će i sad više njih
Noćivati u istom grobu.

----------------------
----------------------

U bijelo okrečenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste
Dovezu mrtvačka kola.

(Dobriša Cesarić)

Interpretativni esej o pjesmi "Mrtvačnica najbjednijih" Dobriše Cesarića

       Pjesma Dobriše Cesarića "Mrtvačnica najbjednijih" pripada lirici. U njoj lirski subjekt iskazuje tugu i suosjećanje prema ljudima koji su živjeli i umrli u bijedi. Lirski subjekt opisuje život i kraj najsiromašnijeg sloja ljudi, stoga zaključujem da je tematski ovo lirska socijalna pjesma. Dobriša Cesarić poznati je hrvatski pjesnik 20. stoljeća čije smo pjesme upoznali još u osnovnoj školi ("Voćka poslije kiše", "Balada iz predgrađa").
      Pjesma počinje opisivanjem "bijelo okrečene sobe", tj. mrtvačnice u koju svaki dan mrtvačka kola dovoze nove "goste". Već iz naslova "Mrtvačnica najbjednijih" zaključujem da se radi o bijednim ljudima koji su dovezeni u mrtvačnicu. Lirski subjekt redom opisuje "dolazak" služavke, pralje, bludnice, kažnjenika, utopljenika i skitnica. Glavni motiv pjesme je ljudska bijeda. Život služavke i pralje bio je jadan, one su radile kao životinje, a tako su i umrle. Nakon njih dolazi bludnica za koju lirski subjekt otovreno kaže kako će joj biti bolje u grobu nego u životu ("Što poslije sviju, bludnih, bludnih noći/ Uđoše u jednu posve mirnu.") Slijede kažnjenik pa utopljenik kojem je "ime nestalo u vodi", kao da nikad nije ni postojao. Zatim je stigao skitnica koji je cijeli svoj život proveo u skitnji, vječito progonjen, a umro je jadan i sam. Lirski subjekt naglašava da svaki dan dolaze novi "gosti", koji su živjeli kao roblje, u prljavom kvartu, dijeleći sobu, a tako će dijeliti i grob. Govori kako ih nitko nije poštivao niti mario za njih. Ljudi su se prema njima odnosili kao prema životinjama, vječito su ih gonili i gnjeli. Smrt ih oslobađa njihovog bijednog života. Zadnja strofa se ponavlja jer lirski subjekt želi istaknuti kako se ljudska bijeda iznova i iznova ponavlja.
Pjesma je pisana standardnim jezikom. Strofična je, a vanjska kompozicija pjesme sastoji se od devet strofa koje sadrže katrene, jedan pentastih i jednu oktavu. Stihovi imaju od osam do dvanaest slogova. Rima je nepravilna, ipak se najčešće rimuju drugi i četvrti stih. Pjesma sadrži puno stilskih izražajnih sredstava pa ću navesti samo neka. Uočila sam anaforu, metaforu ("...kojemu ime nesta u vodi..."), inverziju ("...il' stigne ovamo kažnjenik..."),opkoračenje, epitete (bijelo okrečenoj sobi, drvena stola, nove im goste, mrtvačka kola, ispaćene pralje, mrtvačnica najbjednijih...).
      Pjesma mi se svidjela jer lirski subjekt govori o beznađu pojedinih ljudskih sudbina. Najviše mi se svidjela 6. strofa: "Žive ih gonili i gnjeli,/ Nožem su ih rasparali mrtve - / Ti, što žrtve za života bjehu,/ Ostaše i poslije smrti žrtve..."/ Navedena strofa sugerira da ni smrt nije promijenila njihov jad.

Bertolt Brecht, Majka Hrabrost i njezina djeca

Vrsta djela: drama

-     radnja je smještena u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata u 17. st. (rat je započeo kao sukob protestanata i katolika, ali se pretvorio u opći rat svih europskih država; u njemu je izginula gotovo polovica tadašnjeg stanovništva Njemačke)

-    Anna Fierling, vojna trgovkinja, kantinjerka, upregnuta u kola prati vojsku baveći se sitnom trgovinom; lukavošću proizašlom iz gorkog životnog iskustva, ona nastoji izvući dobit iz rata i istovremeno sačuvati svoju djecu; nijedno od njene troje djece neće preživjeti rat, svaki od njih umrijet će zbog svojih vrlina; u posljednjoj dramskoj sceni Majka Hrabrost sama vuče svoja kola po bojišnici i nastavlja dalje

Majka Hrabrost – sama objašnjava kako je stekla svoj nadimak: «Courage se, naredniče, zovem jer sam se bojala da će mi propasti posao pa sam se iz Rige provezla kroz  zaštitnu vatru s pedeset štruca kruha u kolima. Već su se bile počele pljesniviti, bilo je krajnje vrijeme, nisam imala izbora.»

Glavna junakinja drame Majka Hrabrost, žena bez konkretnog imena, interpretirana je u negativnom obrascu, ona živi od rata i načelo je njezina ponašanja da u ratu treba za sebe iskoristiti tuđe patnje. Zatvorena je unutar grube stvarnosti rata  i nema snage mentalno nadići granicekoje joj postavlja situacija. Postaje gruba, bezosjećajna i proračunata.

U ratnom okruženju djeluje kao muškarac (uporna je i agresivna), ne bježi od rata, nego se izravno suočava s njim.

 

Bertolt Brecht smatra se začetnikom EPSKOG KAZALIŠTA koje napušta obrasce klasične drame i uvodi tehniku epskog pripovijedanja.

DRAMSKI OBLIK KAZALIŠTA	EPSKI OBLIK KAZALIŠTA
pozornica utjelovljuje događaj	na pozornici se prikazuje priča, događaj
prizor proizlazi iz prizora	prizori se osamostaljuju
dramska napetost	nema zapleta, nema napetosti, radnja je često unaprijed poznata, prekida se songovima i komentarima
scenska glazba prati radnju	pjesme-songovi prekidaju i komentiraju radnju
iluzionističko kazalište	kazalište koje razbija iluziju
sugestivno kazalište	argumentirano kazalište
katarza osjećaja (Aristotel!!!)	katarza razuma
glumac se uživljava u ulogu	glumac se distancira od uloge
gledatelj se poistovjećuje s likom	gledatelj se distancira od lika i kritički ga promatra
Pretpostavka: čovjek i svijet su nepromjenjivi.	Pretpostavka: čovjek i svijet su promjenjivi.

EFEKT ZAČUDNOSTI – pomoću njega gledatelj se potiče na razmišljanje;

Najvažnije sredstvo razbijanja scenske iluzije da su svijet i društvo nepromjenjivi;

U trenutku kad bi zbog razvoja radnje prijetila opasnost poistovjećivanja gledatelja s likom nastupa otuđenje, tj efekt začudnosti – radnja se prekida komentarima ili songovima koji karikiraju osjećaje.