Tatjana Gromača, Eto šta ti je ljubav
Bliži se Valentinovo
praznik za one
čija ljubav ne poznaje cinizam.
Žene iz robne kuće Nama na Kvatriću
ušle su u staklene izloge
da izmedu ukočenih lutaka
sprejevima na stiroporu
iscrtaju srca na kojima piše
"I love you".
Negdje dolje, prema Dubravi
neki je zaljubljeni čovjek
bijelom bojom po limenim vratima garaže
nacrtao veliku šahovnicu
pored koje takoder piše
"I love you".
Eto šta ti je ljubav!
To si pomislila jednom
dok si se praznog želuca,
nagrizenog jutarnjom cigaretom i kavom
truckala tramvajem do posla.
Nije bilo ničeg da te razuvjeri.
Nikola Šop, Kuda bih vodio Isusa
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.
I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.
Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koji liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.
Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.
A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.
Antun Gustav Matoš, Stara pjesma
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
Eva Zonenberg, Skala osjetljivosti
Poslije onog što se dogodilo
ne umijem razgovarati s mrtvima
a ni sa živima
ne umijem dijeliti život na dan i noć
a ni na sate
ne polazi mi za rukom molitva šapatom
a ni glasna
neću da gledam u ogledalo
a ni u ljude
poslije onog
od vjere je ostalo nekoliko zrnaca brojanica
od snova nekoliko bijelih tabletica
od stihova jedan kompromitujući naslov
od razgovora gađanje mesom
od prijateljstva jeza poslije prvih slova imena
od znanja smrad lakiranih omota
od sjećanja uvijek svježi ugrušci
odučila sam se od istinskog života
zaboravila sam čemu služi tijelo
bojim se biti voljena
poslije onoga što se dogodilo
ne koristim dodir
Stanko Musa; Prijatelju, eto, da smo rijeka
