Ilijada (2) - sadržaj svih pjevanja

1. pjevanje	Agamemnom odbija vratiti ocu Hrisu, Apolonovu svećeniku, njegovu kćer Hriseidu. Bog Apolon zbog toga baca kugu na grčku vojsku. Pod pritiskom vojske Agamemnon vraća Hriseidu Trojancima, a sebi zauzvrat uzima Ahilejevu ropkinju Briseidu. Povrijeđeni Ahilej ne želi više sudjelovati u ratu. Ahilejeve majka Tetida moli Zeusa da Grcima uskrati ratnu sreću, kako bi osjetili koliko im je Ahilej vrijedio u borbi.
2. pjevanje	Grčka vojska odluči brodovima napustiti Troju i jedino ih Odisej uspijeva zaustaviti. Detaljno se opisuju grčki vojskovođe i njihove vojske.
3. pjevanje	Borba Parisa i Menelaja. Parisa spašava božica Afrodita.
4. i 5. pjevanje	Boj Grka i Trojanaca u kojemu se ističe grčki junak Diomed.
6. pjevanje	U Troju se vraća Hektor, najveći trojanski junak. Oprašta se od         supruge Andromahe i maloga sina.
7. i 8. pjevanje	Nastavlja se borba. Zeus naređuje bogovima da se ne miješaju u ishod bitke pa je ratna sreća na strani Trojanaca.
9. pjevanje	Agamemnon pokušava umilostiti Ahileja vraćanjem Briseide, ali on i dalje izjavljuje da će se vratiti kući.
10. i 11. pjevanje	Pohod Odiseja i Diomeda koji bivaju ranjeni. Nestor moli Patrokla da nagovori Ahileja na povratak u boj.
12. i 13. pjevanje	Nakon što Trojanci prodru kroz grčke obrambene redove, bog mora                  Posejdon okuplja grčku vojsku usprkos Zeusovoj zabrani.
14. i 15. pjevanje	I drugi bogovi se uključuju u pomaganje vojskama. Hera je uspavala       Zeusa, ali se on budi. Posejdon se povlači, a Apolon navodi Hektora da povede Trojance do grčkih brodova
16. i 17. pjevanje	Ahilej ponovno odbija ići u boj i svoje oružje daje Patroklu. Patroklo otjera Trojance do njihovih zidina, ali tamo ga ubija Hektor. Hektor uzima Ahilejevu opremu, a Menelaj u silovitoj borbi otima Patroklovo mrtvo tijelo.
18. – 22. pjevanje	Ahilej se vraća u boj usprkos svijesti da će uskoro umrijeti. Nastavljaju se borbe uz pomoć bogova. Ahilej se prvo sukobljava s Enejom. Zahvaljujući Apolonovoj pomoći Trojanci izbjegavaju potpuni poraz. Jedino Hektor ne napušta borbu. Ahilej ga ubija uz pomoćAtene. Vuče njegovo mrtvo tijelo do grčkih brodova, dok ga Trojanci na grčkim zidinama oplakuju.
23. pjevanje	Ahilej svečano pokapa Patrokla. Održavaju se igre u Patroklovu čast.
24. pjevanje	Ahilej danima oskrvnjuje Hektorovo mrtvo tijelo. Hektorov otac Prijam ponizno moli tijelo svoga sina. Ahilej mu se smiluje i Trojanci svečano pokapaju Hektora.

Ilijada (1) - muze i bogovi

MUZE – boginje, zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti; ima ih devet, a vođa im je Apolon

EUTERPA – zaštitnica glazbe i lirike – dvocijevna frula ili flauta

KALIOPA – zaštitnica epskog pjesništva i govorništva – voštana pločica ili pisaljka ili svitak 

                     Papira

KLIO – zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva – svitak papirusa i lovorov vijenac

ERATO – zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva – lira ili kitara

MELPOMENA – zaštitnica tragedije – tragična maska i bršljaov vijenac

POLIHIMNIJA – zaštitnica svete pjesme, himni i pantomime – veo i plašt

TERPSIHORA – zaštitnica plesa – lira, cimbali i lovorov vijenac

TALIJA – zaštitnica komedije i bukolike (pastirske pjesme) – komična maska, pastirski štap i

                 bršljanov vijenac

URANIJA – zaštitnica astronomije – globus

GRČKI BOGOVI

ZEUS – vrhovni bog

HERA – Zeusova sestra i žena

APOLON  ili FEB APOLON – bog umjetnosti, medicine, streličarstva, glazbe, sunca i muške ljepote

ARTEMIDA – boginja lova

ARES – bog rata

ATENA – boginja mudrosti

AFRODITA – boginja ženske ljepote i ljubavi

HEFEST – bog vatre

POSEJDON – bog mora

DEMETRA – boginja poljodjelstva

HAD – bog podzemnog svijeta

HELIJE – bog sunca

DIONIZ – bog plodnosti zemlje, vina i žena

HEBA – božica mladosti

EROS – bog ljubavi

MORFEJ – bog sna

PAN – bog šuma, zaštitnik stada i pastira

TANATOS – bog smrti

ERINIJE – boginje osvete i prokletstva

HESTIJA – božica srca, ognjišta i doma

LETA – božica ratara i stočara

MOJRE – božice životne sudbine

HERMES – zaštitnik putnika, lopova i trgovaca

Matija Antun Reljković (1732.-1798.)

 Satir iliti divji čovik

Vrsta: ep od 11 pjevanja (prosvjetiteljski ep)
Stih: epski deseterac s parnom rimom 
Jezik: štokavska ikavica

(odlomak iz 1. pjevanja)

Satir piva u verše Slavoncem
kazuje lipotu ležaja Slavonije

Slavonija, zemljo plemenita,
vele ti si lipo uzorita,
nakićena zelenim gorama, 
obaljana četirim vodama.
Na priliku zemaljskoga raja
rike teku sa četiri kraja:
Od istoka Dunaj voda pliva,
od zapada studena Ilova,
Od ponoći Drava voda miče,
Kod Almaša u Dunav utiče,
A od podne Sava voda teče
I u Dunaj o Biograd češe...

Reljkovićevo djelo nastalo je u zarobljeništvu (zarobljen je u ratu 1759. i poslan u Frankfurt na Odri); u zarobljeništvu je imao vremena za čitanje i osvijestio je zaostalost svoje Slavonije.

Reljkovićevu djelu često se osporavala književna vrijednost i tumačilo se kao izrazito pučko djelo; 
ipak, osim izrazitih prosvjetiteljskih značajki, vidljive su i neke klasicističko-estetske ideje - lik Satira iz antičke pastoralne poezije, zanosni opisi slavonskih pejzaža, slavljenje seoskog načina života.

Reljković je zamislio da je Slavonac sreo Satira (šumsko mitološko biće) u šumi i da mu Satir ukazuje kako može unaprijediti život.

Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.)

- rođen je u Bristu, malenom mjestu kraj Makarske
- franjevac

Djela:
Razgovor ugodni naroda slovinskoga - dva izdanja 
Korabljica Pisma svetoga - prozno djelo; kronika biblijeske i svjetovne povijesti (korabljica - mala lađa)

- svoja je djela objavio u zadnjem desetljeću života; tiskana su u Mlecima, kulturnom i političkom središtu Mletačke Republike, pod čijom je vlašću bila i Dalmacija
- prvi pisac preko kojega je Europa upoznala našu narodnu pjesmu - talijanski putopisac Alberto Fortis preveo je na talijanski neke Kačićeve pjesme; od Fortisa je 3 pjesme preuzeo njemački književnik Herder i uvrstio ih u svoju čuvenu zbirku Volkslieder (1778.) koja je imala ogroman utjecaj na stvaralaštvo romantizma

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Vrsta: prosvjetiteljski ep - pisan u stihovima i u prozi
Uloga (namjena): prosvjetiteljsko, didaktično djelovanje
- djelo je dvaput tiskano za autorova života (1756. i 1759.)
- zamišljeno ja kao poučan pregled dotadašnje povijesti, osobito autorova vremena i mletačko-turskih sukoba u Dalmaciji
- Kačić je povijest želio približiti narodu (uglavnom neobrazovanom puku) pa je oblikovao pjesme "na narodnu" zbog čega je djelo bilo toliko popularno

Jezik: štokavska ikavica bliska narodnim govorima
Struktura djela:
- predgovor "Bratu štiocu"
- izmjena proze i stihova (41 pjesma)
- događaji se iznose kronološki
- sve pjesme kazuju narodni pjevači starac Milovan (sam autor)  i starac Radovan

Vergilije, Eneida

Autor: Publije Vergilije Maron (70.pr.Kr. - 19.pr.Kr.)

- najznačajniji rimski pjesnik; njegova je Eneida postala nacionalnim epom talijanske književnosti (uz kasniju Danteovu Božanstvenu komediju) i jedino djelo antike koje se moglo mjeriti s veličinom Homerove Ilijade i Odiseje
- rođen je u selu kod Mantove (sjeverna Italija)
- zbog političkih previranja izgubio je očevo imanje i bio prisiljen napustiti rodni grad
- kad je boravio u Rimu, primljen je u krug Gaja Cilnija Mecenata, zaštitnika i pokrovitelja umjetnika, čovjeka bliskoga samom caru Augustu (današnji termin mecena potječe od Mecenatova imena, a znači bogat pokrovitelj)
- pokopan je u Napulju, gradu koji je najviše volio; natpis u elegijskom distihu na njegovu grobu na neki način sažima njegov život i djelo:

"Rodi me Mantova, ote Kalabrija, Napulj grob mi je;
Pašnjake, ratarski rad, vojvode pojevah ja."

- danas postoji termin za ep pisan po uzoru na njegovu Eneidu - vergilijanski ep
- veliki francuski književnik i filozof Voltaire rekao je o Vergiliju:
Kaže se da je Homer stvorio Vergilija; ako je tako, to je bez sumnje njegovo najljepše djelo.

Djela: 
Bukolike (pastirske pjesme) - uzor mu je bio grčki pjesnik Teokrit; sastavljene su od deset slika iz pastirskoga života; kasnije su nazvane Eklogama 

Georgike (ep o ratarstvu) - poticaj pisanju epa bile su društveno-socijalne prilike - ratarstvo je zbog građanskih ratova bilo zanemareno; podijeljene su u četiri knjige: Ratarstvo, Voćarstvo, Stočarstvo, Pčelarstvo

Stilske značajke:
Bukolike (Ekloge) - niski stil - pastirsko pjesništvo, pučko pjesništvo
Georgike - srednji stil - didaktično (poučno) pjesništvo
Eneida - visoki stil - nacionalni ep


ENEIDA

- Vergilijeva namjera bila je proslaviti rimski narod i njegova cara Augusta (što je i inače smisao velikih nacionalnih epova); Eneida je prvi vliki rimski ep
- već u Vergilijevo vrijeme Eneju se smatralo začetnikom rimskoga naroda
- Eneida je pisana po uzoru na Homerove epove (Homerov utjecaj vidljiv je i uepskoj tehnici i u rasporedu epske građe); pisana je heksametrom
- herojski ep podijeljen u 12 pjevanja (prvih 6 po uzoru na Odiseju, a drugih 6 po uzoru na Ilijadu)

Sličnosti s grčkim uzorom: 
- kompozicija
- obrada pojedinih motiva (priča o propasti Troje na dvoru kartaške kraljice Didone, opisi brodoloma, silazak u podzemno carstvo mrtvih, izrada štita i slično)
-klasični jezik i stih; uzvišeni stil

Eneida se do romantizma cijenila kao najveći uzor epskog pjesništva, a među svim je rimskim piscima Vergilije ostavio najviše traga u europskoj književnosti.
Eneja kao tip nacionanog junaka, uzorni Rimljanin kojega krase krjepost, junaštvo i poštenje - moralni ideali Augustova doba.

SADRŽAJ

Od 1. do 6. pjevanja (uzor: Odiseja)

Trojanski junak Eneja zajedno s ostalim preživjelim Trojancima već sedam godina luta morem tražeći novu postojbinu (dom). Kada su gotovo stigli do nje, bog vjetrova (po Junoninoj volji - rimski pandan božici Heri, vrhovnoj božici) baca ih na afričku obalu. Kraljica Didona, vladarica Kartage, lijepo ih ugošćuje. Eneja joj pripovijeda o padu Troje i lutanju. Didona i Eneja se zaljubljuju i Eneja ostaje na Kartagi. Međutim, u san mu dolazi glasnik boga Jupitera koji ga upozorava na njegovu dužnost koju mu je namijenila sudbina. Eneja ostavlja Didonu i odlazi, a ona ga proklinje i nakon toga se ubija. Eneja sa svojim Trojancima nastavlja lutanje. Nakon boravka na Siciliji silazi u podzemni svijet gdje mu njegov otac Anhiz proriče sjajnu budućnost grada Rima. Ostavivši na Siciliji sve nesposobne za ratovanje, Eneja nastavlja plovidbu sve do ušća rijeke Tiber.

Od 7. do 12. pjevanja (uzor: Ilijada)

Eneja se iskrcava i traži od kralja Latina dopuštenje za osnivanje grada. Uz dopuštenje, Eneja dobiva i ponudu da oženi kraljevu kćer Laviniju. U zbivanja se umiješaju bogovi i ljudi koji djeluju prema njihovim uputama (npr. bivši Lavinijin zaručnik, kralj Turn). Dolazi do ratnih sukoba. Eneja po božjemu nalogu odlazi po pomoć kralju Arkađana, koju i dobiva. Vraća se s 400 konjanika koje predvodi mladi Vulkan. Opisuje se detaljno štit na kojemu je prikazana budućnost - povijest Rima od osnutka do cara Augusta. Nakon mnogobrojnih sukoba Eneja uspijeva pobijediti. Eneida završava smrću kralja Turna kojega u dvoboju ubija Eneja. 

Jednostavni oblici

 Jednostavni epski oblici pojavili su se vrlo davno, prije pojave pismenosti. Nastali su kao kolektivna duhovna potreba ljudske zajednice za maštom, onostranim i nematerijalnim.
Zbog jednostavne strukture (pogodne za usmeno prenošenje) pripadaju pretknjiževnim vrstama.

MIT
- struktura mita odgovara strukturi današnje kratke priče
- mit je apodiktičan (to je tako - neprijeporna istina), a ne hipotetičan (tako bi moglo biti)

Mitologija - skup mitova, zajednički ili slični likovi, najčešće bogovi ili druga nadnaravna bića - određen okvirni svjetonazor.
- temelj na kojem su se razvile umjetnost, književnost, religija, filozofija

Karen Armstrong, Kratka povijest mita

Antologije mitova:
Gustav Schwab, Najljepše priče klasične starine
Vojtech Zamarovski, Junaci antičkih mitova
Priče o grčkim bogovima (prepričali Zlatko Šešelj i Milan Mirić)
Ilustrirana knjiga mitova (prepričao Neil Philip)

BAJKA
- formulaičan početak i završetak (Bio jednom jedan..., Jednom davno..., I tako su živjeli sretno do kraja života...)
- radnja započinje izravno (in medias res - u središte stvari)
- vrijeme i prostor nisu jasno određeni
- crno-bijela karakterizacija likova (dobri i zli)
- likovi lako savladavaju prostorne i vremenske udaljenosti
- nema razlike između ovostranog i onostranog
- natprirodna bića, stvari i događaji
- dobro uvijek pobjeđuje, zlo je kažnjeno

Vrste:
1. narodna bajka
2. umjetnička bajka (u jednostavnu strukturu narodne bajke unose se novine i bajka se prilagođava duhu vremena)
- tvorac: Hans Christian Andersen
- Jacob i Wilhelm Grimm (18./19. st.) - njemački profesori koji su bajke najprije zabilježili kakve su bile izvorno u narodu, a potom ih obradili
- Aleksandar Sergejevič Puškin (1799. - 1837.) - ruski romantičar, obradio je neke narodne bajke i prenio ih u stihove (Bajka o ribaru i ribici)
- August Šenoa - pisao je bajke u stihu (povjestice: Postolar i vrag, Kugina kuća, Kameni svatovi)
- Ivana Brlić Mažuranić ("hrvatski Andersen"), Priče  iz davnina:
- Kako je Potjeh tražio istinu
- Ribar Palunko i njegova žena
- Regoč
- Šuma Striborova
- Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
- Lutonjica Toporko i devet župančića
- Sunce djever i Neva Nevičica- Jagor 

BASNA
- kratka književna vrsta u obliku alegorije (čitava je u prenesenom značenju)
- temelji se na sukobu, najčešće  je u obliku dijaloga
- nositelji radnje uglavnom su životinjski likovi, ali mogu biti i ljudi, prirodne pojave i stvari
- likovi nisu individualizirani, nego tipizirani (preko njih se prikazuju različiti ljudski karakteri)
- obično završava poukom

- basna se javlja vrlo rano - poznavale su je Grčka, Indija i Egipat
- Pančatantra (Petoknjižje) - zbornik indijskih basni (priča)
- u europskoj tradiciji začetnikom basne smatra se Ezop (6. st. pr. Kr.)
- zbog svoga poučnog karaktera basna je bila osobito popularna u razdoblju prosvjetiteljstva (18. st.)
- prijevode Ezopovih basni na hrvatski jezik načinio je slavonski prosvjetitelj Matija Antun Reljković i objavio ih pod nazivom "Ezopove fabule za slavonsku u skulu hodeću dicu" (Osijek, 1804.) 
 

August Šenoa, Zlatarovo zlato

1871., prvi hrvatski umjetnički roman

Po uzoru na tvorca modernog povijesnog romana Waltera Scotta (škotski romanopisac iz 18. stoljeća), Šenoa je stvorio vlastiti tip povijesnog romana koji doživljava svoj vrhunac u «Seljačkoj buni».

Dva plana zbivanja – paralelna fabula:

-          sukob Zagrepčana i Stjepka Gregorijanca oko prava na Medvedgrad (povijesna fabula)

-          ljubavna fabula – ljubav između građanke Dore krupićeve i Pavla Gregorijanca (zabranjena ljubav građanke i plemića) - (fikcionalna fabula)

Vrsta djela: povijesni roman – utemeljen je na povijesnim izvorima i u njemu se povijesna građa oblikuje na umjetnički način.

Radnja romana odvija se uglavnom u Zagrebu (Grič) i bližoj okolici potkraj 16. stoljeća. Okvir zbivanja je težak položaj Hrvatske koja strepi od turskih osvajanja.

Paralelne fabule s mnogo likova formiraju sliku hrvatskog društva u posljednjoj četvrtini 16. stoljeća.

Kroz likove Pavla i Dore dosljedno je provedena  crno-bijela karakterizacija i postupci hrvatske romantičke književnosti.

Dora je oličenje čednosti, nevinosti i ljubavne požrtvovnosti. Pavle je pošten, hrabar i također fatalno zaljubljen.

Na drugoj strani te karakterizacije nalaze se negativni likovi – ban Ungnad, površni i častohlepni hedonist, i Klara Grubarova uz Stjepka Gregorijanca - tipični predstavnici plemićkog staleža u Šenoinoj povijesnoj vizuri.

Negativno je oblikovan i Stjepko Gregorijanec , hrvatski plemić, koji zbog toga ipak u sebi ima i nešto pozitivno – spremnost na obranu domovine. Ostale su mu osobine bahatost, bezobzirnost i mržnja prema građanima Zagreba građanskom sloju.

Grga Čokolin – lik spletkara i intriganta, pokreće i zapleće fabulu

Svim je likovima dodijeljen karakterističan govor – onima s dna društvene hijerarhije pripada jednostavan kolokvijalni izraz, dok drugi likovi (prvenstveno muški) s obzirom na obrazovanje i društveni status rabe složenije sintaktičke konstrukcije i latinizme.

Kajkavskog govora nema, premda bi bio logičan s obzirom na prostor radnje – naime, u književnim postupcima Šenoina doba (u cijelom razdoblju od 1830. do početka 20. stoljeća) priznaje se samo novouspostavljeni štokavski standard (Gajeva reforma pravopisa tridesetih godina 19. stoljeća).

Sveznajući pripovjedač – pripovijedanje u 3. licu – pripovjedač se drži povijesne kronologije i činjenica, ali unutar zadanoga okvira umeće opise grada i krajolika, intrige i ljubavne epizode.

Posljednja rečenica «Zlatarova zlata», napisana u patetičnom, proročkom stilu, ujedno je i alegorijska poruka romana: «Ruši se stara gradina, ruši, nu dalje, dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao mlađahan junak – naš Zagreb grad.» - uspjeh građanstva, kojemu je i Šenoa pripadao, i potreba za nacionalnom slogom.