Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza (1932.)

Vrsta: monološko - asocijativni roman ili analitičko - psihološki roman/ egzistencijalistički roman
Roman je svojevrstan nastavak ciklusa o Glembajevima zbog analize glembajevštine u ljudima i tema povratka u obiteljsko okruženje te traženja vlastitog identiteta.

Teme:
1. Povratak
- već sam naslov upućuje na središnju temu, temu povratka; Filip se nakon 23 godine vraća u Zagreb u potrazi za vlastitim identitetom; već neko vrjeme osjeća egzistencijalnu mučninu, čini mu se da život nema smisla, ima neriješen odnos s majkom, ne zna tko mu je otac, svijet oko sebe doživljava kao simultani niz potpuno nepovezanih pojava, što utječe i na njegovo slikarstvo

- tema povratka je obrađena na dvjema razinama - povratak u zavičaj i povratak u djetinjstvo opterećeno mučnim uspomenama
- svi su događaji u romanu u cjelinu povezani likom njegove majke (najtajnovitije pojave njegova djetinjstva) i pitanjem vlastitoga podrijetla

2. Umjetnost
- promatrajući svijet očima slikara, Filip naglašava važnost boje u doživljavanju svijeta
- u romanu se nalaze brojne digresije (esejistički dijelovi) o umjetnosti

3. Socijalna tema (Panonija, Kostanjevec)
- Filip se ne snalazi u panonskom, malograđanskom načinu života nakon europskih gradova u kojima je boravio
- osjeća se neukorijenjeno, ne zna kamo pripada
- boraveći u Kostanjevcu, upoznaje svijet "provincijske glembajevštine", krug oko Sulvija plemenitog Leipacha Kostanjevečkoga, svog oca - malograđanski snobovi

Kompozicija
- roman se sadržajno može podijeliti u dva dijela:
a) u 1. dijelu dominira retrospekcija (povratak u prošlost)
b) u 2. dijelu prikazuje se sadašnjost u Kostanjevcu - linearno pripovijedanje

- osnovno obilježje kompozicije je njezina dramska struktura: nakon uvoda nižu se prizori puni dramatike (Filip - majka, Filip - Baločanski, Filip - Kyriales), a roman završava krvavim raspletom

Likovi
- u središtu je romana Filipova svijest: svi događaji o kojima čitamo prelomljeni su u njegovoj svijesti i tako izneseni pred čitatelja; Filip je hipersenzibilni intelektualac, umjetnik, čovjek koji žudi spoznati sama sebe; osjećaj egzistencijalne tjeskobe oduzima mu moć umjetničkoga izražavanja; u njemu se suprotstavljaju nagoni i duhovnost, primitivno i civilizacijsko

- likovi majke i Bobočke (fatalne žene) vrlo su slični - Krleža naglašava njihovu tjelesnost: odnos prema tim likovima utemeljen je na Freudu i psihoanalizi

- Baločanski - njegovi su postupci motivirani biološki (naturalizam): on žrtvuje svoju građansku egzistenciju otkrivši tjelesno; njime vladaju animalni nagoni

- Filip i Kyriales -odnos prema Kyrijalesu pokazuje podvojenost Filipva karaktera - Kyrijales predstavlja Filipovu podsvijest, njegov alter ego; Kyrijales je sve ono što bi Filip želio biti

Stilska obilježja
- prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti
- sinteza tradicionalnoga (retrospekcija i linearno pripovijedanje) i modernoga (reducirana fabula, u središtu je svijest glavnoga lika)

Na stilskoj razini svijet romana obiluje bizarnostima. Krleža, shodno ekspresionističkoj poetici, svijet promatra kao grotesku, a njegovi likovi katkad su na granici stvarnosti i karikature. U romanu se osjeća i snažan utjecaj psihoanalitičkih teorija u tretiranju čovjekove spolnosti i nejasnih mračnih poriva koji vladaju likovima.

Modernističke tehnike
1. ANALITIČKA INTROSPEKCIJA - radnja romana premještena je u svijest glavnoga lika: čine je njegova sjećanja, analize, unutrašnja proživljavanja, podsvijest

2. SUBJEKTIVNO VRIJEME - u romanu se isprepleću dva vremenska tijeka - prošlost i sadašnjost - simultani niz - česti vremenski skokovi

3. IZRAVNI UNUTRAŠNJI MONOLOG; SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR - istovremenost dvaju glasova - misli lika (Filipa9 filtrirane su kroz misli autorskoga pripovjedača

4. ASOCIJATIVNA TEHNIKA - vanjski poticaj potiče oživljavanje sjećanja, odnosno Filipov dijalog s prošlošću

5. ESEJISTIČKI DIJELOVI

Filip Latinovicz po mnogo čemu je tipičan intelektualac tridesetih godina dvadesetog stoljeća. On je umjetnik, slikar, visoko osjetljiv do te mjere da ponekad djeluje manično. On je prije svega čovjek koji u svojoj otuđenosti i sveopćoj skepsi koja je vladala europskim duhovnim prostorom pokušava pronaći neko čvrsto uporište. Njegov povratak iz jedne od europskih metropola u privincijalni Zagreb i gotovo barbarski Kostanjevac, motiviran je, prije svega nemirom koji je posljedica nemogućnosti da u svojim slikarskim vizijama obuhvati totalitet života. Njegova osjetila kao da su otkazala poslušnost, a svijet se za njega pretvara u niz često grotesknih detalja u čijem se besmislu počinje utapati i njegova individualnost. U romanu se često spominje riječ podloga. Upravo je traženje emotivne podloge, na kojoj bi se ponovno uspostavilo jedinstvo Filipove ličnosti, osnovni razlog Filipova povratka.

Premda je riječ o romanu jedne svijesti, ta je svijest uvelike određena jednom vanjskom činjenicom: Filip je nezakonito dijete trafikantice koja se bavila prostitucijom. Razrješenje pitanja očinstva ključ je za učvršćenje Filiupova identiteta. Odnos s majkom utjecao je na njegov odnos prema ženama i spolnosti. Navedeno doživljava kao nešto što čovjeka spušta na razinu životinje.

Kraj romana podložan je dvostrukom tumačenju. Ostaje otvorenim predstavlja li on slom Filipova idealističkog nastojanja da slikarskim doživljajem spozna svijet oko sebe ili bi se mogao razumjeti kao katarza kroz koju je bilo neophodno proći da bi se spoznalo samoga sebe.

Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi

Obilježja pisca

Miroslav Krleža, najvjerojatnije najveći hrvatski književnik 20. stoljeća, rođen je u Zagrebu 1893., gdje je završio nižu gimnaziju, a zatim se školovao u vojnim zavodima u Pečuhu i Budimpešti. Odustaje od vojne kraijere, vraća se u Zagreb i postaje profesionalnim književnikom.
U avangardističkom duhu s Augustom Cesarcem uređuje časopis Plamen (1919.). Zbog političke angažiranosti protiv tadašnjeg režima zapriječena mu je premijera prve drame, a njegov drugi časopis Književna republika (1923.), u kojemu iznosi svoj kreativni i politički program, režim također ograničava sve dok nije prestao izlaziti.
Nastavio je raditi u beogradskom časopisu Danas (1934.) da bi se opet vratio u Zagreb i pokrenuo časopis Pečat (1939.).
Pod okriljem Akademije pokreće i časopis Forum (1962.). daje punu potporu Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog jezika (1967.) i posve se miče iz političkog života.

Najvažnija djela:
- zbirka novela Hrvatski bog Mars (1922.) - antiratne tematike, prikaz brutalnosti na bojištima Prvog svjetskog rata
- Balade Petrice Kerempuha (1936.)
- dramska trilogija Gospoda Glembajevi, Leda, U agoniji
- monološko - asocijativni roman Povratak Filipa Latinovicza (1932.)
- romani Na rubu pameti, Banket u Blitvi, i romaneskni ciklus Zastave (završen 1976.)

Krleža je bio izvrstan polemičar pa je u polemikama često iznosio i branio svoje stavove (političke i književne). Najpoznatije su mu polemike Moj obračun s njima, Dijalektički antibarbarus i Deset krvavih godina.
Pisao je eseje o mnogim velikim imenima hrvatske književnosti (S.S. Kranjčević, Ivan Meštrović i Đalski).

Tijek stvaralaštva

- počinje stvarati u razdoblju između 1914. i 1929. koje se naziva i prvim razdobljem u hrvatskoj književnosti, tj. ekspresionizmom
- 1914., u godini Matoševe smrti i završetka moderne, izlazi i pjesnička zbirka Hrvatska mlada lirika u kojoj je zastupljeno 20 pjesnika mlađe generacije, rođenih oko 1890., koji razvijaju novi pristup književnosti

- Krležina je ekspresionistička faza osobito došla do izražaja u noveli Baraka Pet Be, drami Kraljevo i pjesmi Snijeg (imate u čitankama)

Sukob na književnoj ljevici

Krsto Hegedušić bio je slikar i pokretač "hlebinske škole" naivnog slikarstva. Godine 1933. objavio je grafičku mapu Podravski motivi u kojoj slika život podravskog seljaka.
Miroslav Krleža napisao je esej poznat pod naslovom Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića u kojem iznosi svoje stavove o funkciji umjetnosti:
- suprotstavlja se stavovima koje umjetnost reduciraju samo na tendencioznost (namjeru, određenu funkciju/službu), pa čak kad je riječ i o socijalnoj književnosti koja je u to vrijeme cvala
- i čistu umjetnost  koja nema veze sa stvarnošću smatra besmislicom

Ovaj je Krležin esej zbog kritičkoga stava  prema socijalnoj književnosti koju je propagirala komunistička vlast izazvao burne reakcije. Zagovornici socijalne tendencije u književnosti smatrali su ga napadom na marksističku tezu o društvenoj ulozi književnosti.

Drama Gospoda Glembajevi (1928.)

Drama je sastavni dio ciklusa o obitelji Glembaj, oblikovanog sveukupno u tri drame i jedanaest novela. Drama ima naglašenu društvenu podlogu - agramerski kapitalistički milje. Osjeća se jak utjecaj europske drame - od naturalizma do modernizma.

Značajke drame:
- motvi društvene nepravde
- hipersenziblinost glavnog lika
- moralna degeneracija likova biološka određenost (Glembajevi su varalice i ubojice!)
- paralelizam između odvijanja radnje i vremenskih prilika (humanizirani pejzaž - prava i metaforička noćna oluja)
- smrt je provodni motiv, kao i kod mnogih Krležinih djela - obitelj živi na tuđim smrtima, njezini se članovi međusobo ubijaju i dižu ruku na sebe
- na motiv smrti nadovezuju se motivi novca, tijela, putenosti i duhovnosti
- logika dramskog sukoba temelji se na sukobu pojedinca s okolinom (Leoneova iznimnost i različitost u odnosu na ostale članove obitelji, nastojanje da ne živi u beskrupuloznosti i prividu glembajevske društvene veličine, nužno dinamizira dramsku radnju)

- klasična dramska struktura - 3 čina, poštivanje Aristotelova jedinstva mjesta, vremena i radnje (dramska se radnja odvija na jednom mjestu - palača Glembaj; u kratkome vremenu tijekom jedne noći: sužavanjem prostora i vremena pozornost je usmjerena na psihologiju likova

- dramska napetost rezultat je sukoba među likovima (stari Glembaj i Leone; barunica i Leone) i sukoba unutar Leonea
- prisutna je izrazita govorna karakterizacija likova (starozagrebački/agramerski njemački jezik, afektiranje)
- naturalistička obilježja (biološka motiviranost likova - Leone kao nosilac gena Glembajevih i Danijellijevih - glembajevsko pobjeđuje)

Vrsta: psihološka drama / komorna drama / građanska tragedija (kao i Nora)
Radnja se odigrava 1913. godine u palači Glembaj

Leone je slikar i doktor filozofije. Potpuni je stranac u vlastitome domu u koji se je vratio nakon 11 godina izbivanja. Neurotičan je, kao i Filip Latinovicz iskompleksiran i sumnjičav prema vlastitom talentu, a protiv okoline bori se cinizmom. Mnogi su kritičari u Leoneu primijetili nešto hamletovsko - sumnju vezanu uz  okolnosti majčina samoubojstva. Opteretivši Leonea glembajevskom biološkom predodređenošću, Krleža je dao naslutiti njegov tragičan završetak. 

Barunica Castelli (Charlotte Castelli - Glembay) je lik kroz koji se najjasnije prelama dvojnost Leoneova karaktera. Ona kao oličenje tjelsnog i erosa u Leonea unosi, osim prezira, i trajni nemir. Njezin je dramski antipod (suprotnost) sestra Angelika. Barunica Castelli oslikana je u drami mnogo plastičnije i životnije od Angelike. Ona je svjesna svog kompleksa bludnice i priznaje Leoneu svoju erotsku inteligenciju, tj. da je u strahu od siromaštva svjesno unovčila svoju privlačnost. u toj iskrenosti čitatelji su joj skloni povjerovati da je Leonea možda i iskreno zavoljela. ona je bludnica i patnica biblijskih razmjera, ali i prostakuša koja bijesni zbog financijskog sloma obitelji nad odrom netom preminulog supruga.

Miroslav Krleža, Baraka Pet Be

O DJELU:
Baraka Pet Be novela je jednog od najpoznatijih Krležinih djela, zbirke novela Hrvatski bog Mars koja je nastajala od 1922. do 1933. godine, a kao cjelovita zbirka izašla 1947.
Zbirka je to od sedam novela antiratne tematike koja nosi ironičan i podrugljiv naslov Hrvatski bog Mars po tome što Mars predstavlja hrvatskog boga rata, te na ironičan način Krleža prikazuje stanje u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata i opise hrvatskih seljaka i intelektualaca.
Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim.
Neke su od novela iz zbirke Bitka kod Bistrice Lesne, Domobran Jambrek i Tri domobrana. Osim u Hrvatskoj ova je novela vrlo poznata i u europskoj književnosti. Krleža u djelu opisuje apsurdnost ratovanja, tragedije pojedinaca koji se pate i umiru bez ikakvog smisla i posebnog značenja.

TEMA: U baraku pod nazivom Pet Be dovezen je teško ranjeni hrvatski vojnik Vidović kojemu jedino preostaje da čeka smrt. Upravitelj je barake grof Axelrode koji nema suosjećanja s ranjenicima. Radnja se temelji na teškoćama koje proživljavaju ranjenici. Na kraju nastaje pijanka koja dovodi do kaosa u baraci. Dolazi Axelrode i pokušava napraviti reda, a Vidović umire sam i napušten.

IDEJA: Krleža ovim djelom svim čitateljima daje antiratnu poruku.
Inspiracija su za djelo i temeljni motiv upravo događaji iz Krležina vlastita života. Krleža je ogorčen užasima koje donosi rat. Izrazito se protivi ratu i ratnim razaranjima. Iako na pomalo ironičan način opisuje rat, svejedno prikazuje koliko je ratovanje besmisleno. On karikira rat, ali također prikazuje ljude koji se dehumaniziraju i postaju poput životinja. Tu više nema suosjećajnosti. Zbog toga hrvatski domobrani više nemaju snage za borbu te se prepuštaju sudbini.

VRSTA DJELA: novela (iz zbirke novela Hrvatski bog Mars)

VRIJEME RADNJE: stanje u Hrvatskoj 1916. godine
MJESTO RADNJE: na ratištima u borbi Hrvatske za Austro-Ugarsku Monarhiju

OPIS ŠPITALA/BOLNICE:
Špital je bolnica koja putuje kako se kreću bojišta, ukupno ima 42 barake i oko 1500 ranjenika. Izgleda poput drvene kolibe. U bolnici vlada izuzetno teško stanje. Ranjenici nemaju hrane i pića pa su ih hranili sredstvima za gliste.
U baraci Pet Be također vlada kaos. Svi trče s jedne strane na drugu. Neprestano dolaze novi ranjenici.
U opisu je barake uočljiva ironija. Krleža tom ironijom prikazuje apsurdnost ratovanja i nemar ljudi jednih za druge.
Ranjenike uspoređuje s vrećama koje su unosili ili iznosili. Nad svakim je tijelom stajala etiketa da se zna u kakvom je stanju ranjenik.

TRI GRUPE:
Baraka je podijeljena u tri grupe. Prva su grupa polomljene kosti: kosti vire iz tijela ranjenika, ali ljudi samo leže i
šute. Druga su grupa amputirani: bez noge ili ruke i bez zavijenih rana koje se zbog toga samo suše. Treća su grupa cuvaks: to su oni umirući koji samo proputuju kroz bolnicu jer uglavnom ne dočekaju novi dan.

OPIS KUPAONICE:
Opis je kupaonice najbolje prikazan u trenutku kada je dovezen ranjeni Vidović.
Vidljiv je tipičan naturalistički opis. I samom se prljavom Vidoviću kupaonica gadila i nije ju mogao usporediti ni s jednom kroz koju je dotad prošao. Voda je bila smrdljiva i žuta od prljavštine, nad njom se pjenila sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i gnojne vate. Iz vruće se vode dizala para koja je smrdjela po blatu.
*Opis barake prikazuje kaotično, mračno i depresivno stanje.

MIMOHOD/POVORKA:
Mimohod prikazuje masovnu scenu ophoda oko barake u znak pobjede nad Rusima.
Prikaz je to i simbol ismijavanja slavlja (ironija) zbog pobjede u ratu. Taj je trenutak najznačajnija scena, a apsurdan je zbog toga što predstavlja neku vrstu mučenja jadnih ranjenika koji se nalaze u teškom stanju ili pred smrću, a zapravo se slavi pobjeda ne obazirući se na ranjenike.
Maximilian Axerlode zapovijedio je da se pobjeda nad Rusima proslavi mimohodom te da apsolutno svi ranjenici moraju sudjelovati u tom mimohodu, čak su i oni koji ne mogu hodati bili nošeni.
Krleža mimohodom ismijava rat.

LIKOVI: mladi ranjeni student Ivica Vidović i šef špitala Maximilian Axelrode

GROF MAXIMILIAN AXELRODE: Šef je bolnice (špitala) u kojoj su smješteni ranjenici iz rata, koju često obilazi kao inspekcija. U životu se iskazao kao ambiciozan čovjek koji je želio postati junak ili veliki ratnik, no to nije mogao ostvariti jer smatra da je rođen u krivo vrijeme, stoga često ironično daje komentare na tadašnja vremena. Smeta mu tadašnji politički poredak, smetaju mu razvoj i industrijalizacija.
Grof Axelrode lik je oblikovan ironijom i groteskom. Željan je rata kako bi se istaknuo, kako bi postao veliki junak i ratnik, a ovdje je ništa drugo doli obični šef bolnice. U tome je prikazana ironija. U djelu se ističe njegovo slavno podrijetlo. On je plemić i izrazito poštuje tradiciju. Potječe iz plemenitaške aristokratske obitelji i time se veliča i ističe njegov status. Ono što je kod njega negativno je to što on žudi za ratovanjem, borbama i vojskom samo zatoda se istakne, želi ono negativno iz sebičnih razloga. Nema osjećaja za ranjenike u bolnici. Potpuna zaluđenost ratom, slavom i pobjedom grofa Axelroda potiče da jadne i bespomoćne ranjenike tjera na mimohod.
Axelrode simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodara nad Hrvatskom.

OPIS VIDOVIĆA: Student, intelektualac i hrvatski domobran prostrijeljenih pluća koji je zbog krvarenja dopremljen u baraku. Vidović, iako je proputovao mnogim bojištima, još nikada nije bio u tako prljavoj bolnici, osobito kupaonici koja odiše ružnim naturalističkim opisima.
U baraci je Vidović ležao na broju osam. Sudbina broja osam kao da je predodređena za smrt. Već se nekoliko dana mijenjaju ranjenici s broja osam. Čak su se i ostali ranjenici kladili na Vidovića da neće dočekati jutro. Jednostavno mu je bilo suđeno umrijeti, odnosno čekati taj kobni trenutak. Njega također okružuju teški ranjenici podijeljeni u tri već spomenute grupe.
Ima negativan stav prema životu i žali što se uopće rodio. Zapravo, on ne nalazi smisao u tome što je rođen, sve što se oko njega događa čini mu se toliko apsurdno i besmisleno, osobito to ratovanje. Svjestan je da će umrijeti zbog tuđeg nemara i takvu smrt smatra sramotnom. Iako ima želje za životom, ne pronalazi smisao stalnog ratovanja i ležanja po špitalima.
Stav prema religiji: Vidović je okružen ranjenicima koji se mole svojim bogovima i koji zazivaju boga kao posljednju nadu jer im je lakše podnijeti silnu bol kroz vjeru u boga, ali Vidović nema nikakav odnosa s Bogom. Zbog silnih je ratovanja i borbi u kojima je sudjelovao, čak i zbog općeg apsurdnosti ratovanja, Vidović izgubio vjeru u Krista. Njega molitva ne može utješiti jer on pruža ruke prema nebu, ali ne zna kome ih pruža, stoga ruke ostaju prazne.
Jednom je prilikom Vidović osudio žene kao majke budućih krvnika, karikira žene smatrajući ih onima koje će rađati buduće ratnike krvnike. Zgraža se nad ponašanjem žena u špitalu i u tom trenutku bijeli i čisti stolnjak sa stola poželi umočiti u blatnu posudu da ostavi mrlju odnosno trag da je postojao, da mu je bilo teško, ali ga nitko nije primjećivao niti mu pomogao.

Ta je želja za ostavljanjem traga bila Vidovićeva pobuna protiv stanja u kojem se nalazio, a Krleža motivom prljave mrlje simbolizira Hrvate koji su se uvijek morali boriti za druge, odnosno za strance i tuđince. Vidovićeva je pobuna
najvjerodostojnije prikazana one večeri kada su bolničari slavili pobjedu ne mareći za jadne ranjenike koji vape za pomoć. "Braćo draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene strašno boli, viče Vidović, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na zube."
Vidović je također uz ostale ranjenike sudjelovao u mimohodu, a kad su ga donijeli s povorke, imao je visoku temperaturu. Nakon mimohoda Vidovićevo se stanje pogoršavalo iz minute u minutu. Tijekom boravka u baraci Vidović je doživio veliko razočaranje, najprije prizorom koji ga je dočekao u baraci, prljavštinom i smradom, zatim nemarom bolničara za ranjenike, osobito kad je umirao broj devet, a pijane bolničarke ništa nisu poduzele.
I sam je Vidović doživio kobnu i tragičnu smrt, baš onakvu kakvu je nazivao sramotnom. Umro je sam i bespomoćan u okruženju bolničara koji nisu dostojno pomagali ranjenicima niti suosjećali s njihovom boli.

KONTRAST VIDOVIĆA I AXELRODEA:
Axerlode i Vidović dva su lika koja dominiraju novelom.
Simbolično su prikazani u kontrastu gdje Vidović simbolizira hrvatski narod, njegovu žrtvu i patnju u borbi za tuđe ciljeve jer hrvatski se narod ne može boriti za sebe, nego samo za tuđince. Ističemo ga kao lik koji svojim turobnim mislima iskazuje antiratne stavove hrvatskog intelektualca.
Grof simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodare nad Hrvatskom, a ujedno oslikava bezosjećajnost prema patnji drugih i apsurdnost ratovanja, te stavove imperijalističkih sila u naletima osvajačkih pohoda.

STIL I JEZIK:
Djelo je napisano kajkavskim narječjem jer je to govor Krležina rodnog kraja.
Često koristi dijalektizme, tuđice, poredbe, ali i arhaizme.
Krležin je leksik iznimno bogat. On piše intelektualiziranim leksikom jer je vrlo obrazovan čovjek i da bismo razumjeli njegovo djelo, morali bismo također biti dobro obrazovani. Bio je poliglot i govorio puno jezika, što se vidi iz samog djela jer često piše kratke rečenice na različitim jezicima od kojih se ističu latinski, mađarski, francuski...

U djelu vojnici koriste vojnički leksik, a seljaci govore zavičajnim govorom odnosno kajkavskim dijalektom.

ELEMENTI EKSPRESIONIZMA: nemir i kaos koji vladaju u bolnici; prevladavaju ružni motivi u opisima prostora i opisima ranjenika, izgubljenost i osamljenost lika Vidovića; najistaknutiji je motiv smrt; prikaz masovne scene u mimohodu; prikaz ratne bolnice

ELEMENTI NATURALIZMA: detaljno opisivanje ružne kupaonice; opisi krvavih rana; čovjek je prvenstveno fiziološko biće pa tek onda duhovno i nitko ne mari za njega; ljudi se ponašaju poput životinja i dehumaniziraju se; masovna scena mimohoda; opsjednutost smrću; uglavnom su odlike ekspresionizma slične odlikama naturalizma

ELEMENTI REALIZMA: realan opis situacije u baraci; tipičan lik ranjenika Vidovića u tipičnom prostoru špitala; detaljan opis prostora tipičan za karakterizaciju likova; javlja se pobunjeni pojedinac koji iznosi vlastite stavove; socijalna i psihološka karakterizacija likova