Antun Gustav Matoš, Pjesme

A.G. Matoš rođen je u Srijemu, u Tovarniku.
Ključna je osoba hrvatske moderne jer je njegovom novelom Moć savjesti to razdoblje književno započelo, a njegovom smrću 1914. završilo.
Na Matoša pjesnika najveći su utjecaj imali francuski simbolisti i Charles Baudelaire. Od njih je preuzeo esteticizam, premda ne posve jer je u pjesništvu itekako bio tendencioozno kritičan prema hrvatskoj stvarnosti. Od ostalih modernističkih utjecaja u Matoša nalazimo njegovanje kulta forme (strogo zadan i izbrušen oblik soneta), muzikalnost stiha i sinesteziju (povezivanje pjesničkih slika u jedinstveni doživljaj).

U Matoševoj intimnoj i ljubavnoj lirici najčešći su motivi ljubav i cvijet.

Tako u pjesmi Maćuhica imamo pretvaranje apstraktnog osjećaja ljubavi u konkretan simbol cvijeta.

MAĆUHICA

Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san! 

Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan. 

Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan. 

No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna. 

SRODNOST
 
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

U pjesmi “Sodnost”, đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koji je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.
U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
a) izgled (ljepota) đurđica – proljetnog cvijeta
b) pjesnikova intimna ljubav

-izmjena pjesničkih slika - vizualnih, auditivnih i olfaktivnih - sinestezija)

Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi. U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima – ukrasnim pridjevima.
Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim osjećajem – ljubavlju.
Pjesma Srodnost sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije sa od po tri stiha naziva sonet.


GRIČKI DIJALOG

Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?
- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!

Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!

A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.

Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.

U ovim Matoševom sonetu Grički dijalog, čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena koa sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.

- dijaloški dijelovi pisani su kajkavskim narječjem
Oblik pjesme: sonet
Tema. težak položaj hrvatskih pučana

 Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.

Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg

(1880. - 1931.)

- najbolji roman hrvatske moderne s urbanom tematikom

Modernistička proza - javlja se kao odgovor na realističku poetiku objektivnoga pristupa temi i književnika kao analitičara društvenihzbivanja;
u književnost se uvodi subjektivizam, pisci se bave psihologijom junaka, junak nije više samo društveno već i duhovno, intelektualno biće;
težište se prebacuje s vanjskoga svijeta na unutrašnje proživljavanje lika

U središtu su uglavnom likovi intelektualaca kakve je u književnost uveo Janko Leskovar.
To su pasivni pojedinci koji se ne uklapaju u društvenu sredinu, zaokupljeni su svojim unutrašnjim životom, a uglavnom završavaju tragično.

 Dezintegracija realističke proze

• fabula više nije primarna (defabularizacija)
• prevladavaju opisi stanja likova (psihologizacija)
• impresionistički pejsaž – psihološko stanje lika predstavljeno je slikom pejsaža

Stilska obilježja
• defabularizacija
• psihološka analiza
• unutrašnji monolog

Autorsko pripovijedanje na mnogim se mjestima prekida monolozima glavnoga lika, pismima, ulomcima dnevnika. 

Kompozicija: 12 poglavlja
Mjesto radnje: Zagreb, Beč, Senj, Zdenci
Vrijeme radnje: dvije godine; retrospekcija
Bijeg je roman lika. U njegovu je središtu sudbina Đure Andrijaševića, intelektualca koji završava tragično u sukobu sa sredinom, ali i sa samim sobom.

Osnovni se sukob smješta unutar lika; napetost je u samom karakteru, u njegovoj unutrašnjoj slojevitosti. Svekoliki svijet promatra se iznutra, kroz optiku samo jednog lika.

Sadržaj romana predstavlja unutarnju analizu Đure Andrijaševića, traženje odgovora na pitanje što je dovelo do njegova sloma.

U trenucima kada treba donijeti važne životne odluke, kada se od njega očekuje akcija,
Andrijaševiću nedostaje volje i energije i on se prepušta snatrenju i kontemplaciji. 

Budući da je Andrijašević poražen i prije nego što je počela radnja, preostaje još samo »odmatanje filma«: autoanaliza, traženje uzroka propadanja, prekapanje po prošlosti, misaona aktivnost.

Sadržaj

Roman se tematikom uklapa u niz djela hrvatske književnosti koja obrađuju tegobni život intelektualca provincijskog podrijetla koji se završava tragičnim slomom ideala i životnih snaga, a na kraju i samovoljnim okončanjem života.
Likovi s kojima možemo povezati Đuru Andrijaševića su: prijan Lovro (Šenoa), Ivica Kičmanović (Ante Kovačić), Đuro martić (Janko Leskovar)...
Glavni junak romana Đuro andrijašević siromašan je mladić bez oca, ali darovit. Očekujući puno od dječaka, dobrostojeći stric Tomo pošalje Đuru na studij prava u Beč. mnogobrojne mogućnosti velegrada privlače Đuru pa se umjesto studijem počinje baviti pisanjem novela, kritika i drama. 
Prekida studij u Beču, vraća se u Zagreb, želi postati učiteljem i zaposliti se. Prelazak u Zagreb djelomično je uzrokovan i Đurinom vezom s djevojkom Verom iz bogate obitelji. Verina majka nije za njihovu vezu jer ubrzo shvaća da je Đuro doduše talentiran, ali pasivan pa neće puno postići u životu. Smatra da njezina kći zaslužuje bolju priliku.
Đuro se zapošljava u senjskoj gimnaziji kao profesor fizike i psihologije. Skučena senjska sredina ubrzo prema Đuri postaje nedobronamjerna. On se nikako ne uklapa u provincijsko visoko društvo koje Nehajev oslikava portretima promašenih, poraženih, površnih, ali taštih poliunteligenata. 
Među tim promašenim i pokvarenim ljudskim karikaturama Đuro se osjeća neprihvaćen, prezren i onemogućen u bilokakvom napredovanju.
Postaje depresivan, čemu u prilog daje i Verina iznenadna odluka da se uda za drugoga, imućnog odvjetnika s karijerom. Slijedi kriva emocionalna procjena dviju djevojaka, nastavak provincijskih spletki u koje se uključuje i politika. Slomljen, bez ikakvih ideala i bez nasljedstva s kojim je računao, Đuro se utapa u moru.

U ovom Đurinu bijegu iz promašenog života svoje je opredmećenje našla osnovna ideja - potpuna besperspektivnost života u hrvatskim malograđanskim sredinama na početku 20. stoljeća (radnja romana završava 1909.)