Ranko Marinković, Kiklop

O autoru:
(1913. - 2001.) "viški Voltaire"

Ranko Marinković, romanopisac, novelist, dramatičar i esejist, rođen je 1913. na Visu. Bio je ravnatelj Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu te profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti.
Pjesme, prozu, eseje i kritike počeo je objavljivati u periodici već za vrijeme školovanja. U zagrebačkome HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva drama Albatros, poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948). Riječ je o farsi utemeljenoj na ideji iz istoimene Baudelaireove pjesme, a u središtu joj je intelektualac koji se nakon mnogobrojnih sukoba i slomova vraća u zavičaj, na otok. Time je najavljeno temeljno polazište Marinkovićeva književnog svijeta – povratak u zavičaj i drama koja se zbiva u pojedincu (egzistencijalističke teme).

Djela:

- zbirka eseja i kritika Geste i grimase (1951.)
- novelistička zbirka Ruke (1953.)
- dama (mirakul) Glorija (1953.)
- prozna zbirka Poniženje Sokrata
- prozna zbirka Karneval i druge pripovijetke 
- roman Kiklop (1965.)
- roman Zajednička kupka
- roman Never more
- zbirka kritika i eseja Nevesele oči klauna 

Marinkovićeve su novele uglavnom motivski vezane uz otočku sredinu i karakterizira ih zatvorenost i neobični likovi uz hiperbolizaciju detalja. Marinković spaja anlitičkog opisivača i ironiji sklonog promatrača. U novelama često zadržava izdvojenu točku promatranja koja izoštrava scenu. Iza prividnoga mira običnog života na otoku Marinković otkriva prisutnost tragičnih situacija, konflikata i potisnutih ljudskih drama.

Kiklop (1965.)

Razdoblje: druga moderna, tj. vrijeme između modernizma i postmodernizma

Vrsta djela: egzistencijalistički roman

Tri tematska plana:
1. egzistencijalistički  - rat kao suvremeni kiklop koji proždire čovjeka, ljudski strah, dehumanizacija
2. društveni - Zagreb uoči Drugog svjetskog rata
3. psihološki - intelektualac suočen s ratom

Stilska obilježja romana: intertekstualnost (prepoznatljiva već u naslovu), defabularizacija, unutarnji monolozi, simbolika, ironija, humor, groteska, jezične igre

Dva plana pripovijedanja:  

1. U prvom je planu (realistička) fabula ispričana uglavnom kroz prizmu Melkiorove svijesti. Radnja se zbiva u predratnom Zagrebu, a glavni je lik mladi intelektualac Melkior koji se boji poziva za mobilizaciju pa izgladnjuje svoje tijelo kako bi ga proglasili nesposobnim za vojsku. Pred čitateljem se odvija Melkiorovo besciljno lutanje po gradu u kojem susreće svoga nekadašnjeg vjeroučitelja don Kuzmu, prijatelje i poznanike te povremeno sudjeluje u uličnim scenama koje su odraz predratnoga straha i psihoze. Melkior povremeno boravi u boemskom društvu Dajdama (Maestro, Ugo, don Fernando), a uz to je društvo vezana i njegova opsesija lijepom Vivijanom koja se pojavljuje u društvu glumca Fredija, a posjećuje i Melkiorova susjeda kiromanta Atmu. Svoje erotske fantazije Melkior veže i uz ljubavnicu Enku, kojoj povremeno odlazi. Njegov dan upotpunjuju odlasci u redakciju i povremeni boravak u gostionici Ugodni kutić koju vodi uvijek ljubazni Kurt. Prvi se dio romana, iako neoznačen, zatvara pozivom za mobilizaciju.
U drugom se dijelu romana Melkior nalazi u vojnoj jedinici, ali zbog svojega psihofizičkoga stanja ubrzo dospijeva najprije u bolnicu (Tuberkulozni odjel, Nervni odjel), a potom ga proglašavaju nesposobnim za vojsku i on se vraća kući.
Melkiorovim povratkom započinje treći, završni dio romana, u kojem se „odmotane niti“ razrješuju: Maestro završava život bizarnim samoubojstvom, a za svjedoka je odabrao upravo Melkiora. Počinje rat, a Melkior se nakon pokušaja prijave u vojsku nalazi u stanju potpune rastrojenosti i dok njemački avioni kruže nad gradom, on puzeći odlazi u Zoopolis.

2. Drugi plan (simbolički sloj): drama koju Melkior zamišlja, odnosno priča o brodolomcima s broda Menelaj koje su zarobili kanibali.
U drugom je planu paralelna (groteskna) fabula o brodolomcima s broda Menelaj, a Melkior ju zamišlja kao dramu Kanibali koju namjerava napisati. Budući da su te dvije fabule povezane Melkiorovom sviješću, one se u njoj povremeno isprepleću. Dakle, Marinković je konkretnu povijesnu situaciju koja je u prvom planu romana projicirao na mitološki, odnosno alegorijski sloj koji govori o ponovnom dolasku kanibalskih vremena kada se čovjek svodi na razinu animalnoga bića koje pokušava preživjeti, odnosno bića svedena na iskonski nagon.

Kompozicija romana:

Formalno je Kiklop podijeljen na trinaest nenaslovljenih poglavlja. Iako ima neka obilježja realističkoga romana – određeno mjesto i vrijeme radnje te fabulu, Kiklop nije roman pisan realističkim stilom: u njegovu je središtu svijest lika, i to svijest intelektualca koji je pritom autoironičan i koji propituje odnos čovjeka i svijeta.
U Melkiorovoj se svijesti izmjenjuju opažanja vanjskoga svijeta uz koja on asocijativno veže pojmove i pojave o kojima kao intelektualac promišlja. Stoga je roman pun Melkiorovih asocijacija, komentara, osvrta u kojima se parodira i ironizira povijest čovječanstva kao povijest napretka, odnosno povijest velikih mislilaca i ideja. U tom se kontekstu pojavljuju i intertekstualne aluzije i citati kojima se tradicija ironizira i podvrgava kritičkom prevrednovanju.
Kompozicija romana ne slijedi linearni model kompozicije realističkoga romana. Kiklop ima fragmentarnu kompoziciju, a dijelove romana u cjelinu ujedinjuje Melkiorova svijest. Zbog takve fragmentarne kompozicije dijelovi se Kiklopa mogu izdvojiti kao samostalne cjeline, odnosno kao male forme: dramske (Ugo – lakrdijaš, Maestro) i epske (san – Atma i Cviker, ulične scene).
Fragmentarnost je najčešće rezultat asocijativnosti. Tako, primjerice, pojava don Kuzme (njegove uši) priziva epizodu iz djetinjstva zbog koje je Melkior prekinuo svoje osnovno školovanje. Nešto kasnije izgovorena rečenica (zvučna asocijacija) „Ne gine se danas od tramvaja, moj gospodine!“ koju dobacuje slučajni prolaznik otvara ratnu temu i Melkiorovo sjećanje na uličnu scenu s Cvikerom koja se zbila „neki dan“ kada je dopustio da ga ovaj prevari.

Melkior Tresić - glavni lik romana:

Melkior je kazališni i filmski kritičar koji dobro poznaje književnost i film. On je podstanar u Zagrebu i radi kao novinar u jednoj redakciji. Porijeklom je s mora, što je vidljivo iz njegovih sjećanja na don Kuzmu. Diplomirao je filozofiju. Zahvaljujući obrazovanju, dobro poznaje povijest kulture. Vrlo je mnogo čitao, što se vidi u intertekstualnim asocijacijama u kojima dominiraju Shakespeare, Dante, Dostojevski, Moliere. Ne voli sentimentalnu, plačljivu, banalnu literaturu poput one kakvu piše Kumičić. Ponekad piše stihove, ali oni imaju „uporabnu vrijednost“, tj. povremeno ih posuđuje Ugu koji njima zavodi djevojke.
 U njemu su sve emocije prenaglašene, a dominantna je emocija strah. Sklon je samopromatranju: svijest mu je stalno aktivna, opaža stvarnost i povezuje ju asocijativno sa svojim duhovnim svijetom. Muči ga misao, odnosno poriv za mišljenjem.
Melkior je sav u introspekciji: boji se poziva za mobilizaciju (čovjetina), opsjednut je mislima o ženama (Enka, Vivijana), ali ih ne razumije, pa su sve žene u njegovoj svijesti svedene na tjelesno. Obilježje je njegova karaktera pasivnost: primjerice, iako zna da njime manipuliraju, dopušta da bude prevaren, što je vidljivo u epizodi s Cvikerom.
On je antijunak: nesiguran je, zavidi ostalima na njihovoj hrabrosti. Iako se ne usuđuje ništa poduzeti, strah od rata ponekad ga tjera na očajničke poteze, a jedan je od njih simuliranje ludila (ironična paralela s Hamletom).

Mladi novinar, inteligentan i obrazovan. Baš zbog toga život mu je kompliciran, ispunjen strepnjom i razmišljanjima koja razdiru moderne intelektualce 20. stoljeća. Živi u vremenu (predratnom) u kojem mu njegove kvalitete ne mogu osigurati stabilnost i sigurnost. Melkior Tresić je čovjek koji se užasava nasilja čiji dolazak sluti i kojega se stravično boji. Napeto iščekivanje poziva u vojsku, neizvjesnost sutrašnjice, preživljavanje bez cilja - sve podriva nestabilnu Melkiorovu psihu, dovodeći ga u stanje potpune rastrojenosti.
Noćni život velegrada, tajanstvena ljepotica Vivijana, koju svi osvajaju lako, a samo je njemu nedostupna, zadimljene krčme, pijano boemsko društvo - to je zatvoreni krug iz kojega Melkior ne može pobjeći. U žudnji za Vivijanom, u odlascima razvratnoj ljubavnici Enki, u dugim razgovorima s maestrom, Melkior pokušava zaboraviti moru koja ga proganja - očekivanje poziva u vojsku. On se namjerno izgladnjuje da bio bio nepodesan za hranu pohlepnom Kiklopu, koji bira uvijek najdebljeg Odisejeva mornara.
Poziv dolazi i Melkior se suočava s grubom nelogičnošću i sirovom brutalnošću života u vojarni. Profinjeni intelektualac humanističkog svjetonazora zapanjen je i posve nesposoban za preživljavanje u surovim uvjetima brutalnog vojničkog života. Spas je bolnica, a zatim ludnica u kojoj igrom slučaja Melkior pronalazi mogućnost za povratak u smislen život. Melkior se vraća u opustošeni grad, besciljan i prazan luta ulicama. Sav njegov svijet izgubio je smisao. Osjeća da je izgubio svoj identitet, da ne pripada više ljudima. U očajničkom pokušaju da sam sebi dokaže vlastite ljudske vrijednosti izlaže se smrtnoj opasnosti. Posve ga razara bizarna Maestrova smrt. Sam i posve prazan, grčevito traži smisao svog postojanja. Pokušava se prijaviti u vojsku, a kada ga i tamo odbiju, potpuno je uništen. Puzi prema zoološkome vrtu - četveronoške, simbolično pokazujući pad čovjeka od humanog bića do bezočnog čeveronošca sposobnog samo za golo preživljavanje.

Ugo
Temeljna je Ugova osobina činjenje acte gratuita, odnosno bezrazložnoga čina. Unatoč svojim intelektualnim obilježjima, on se ne opterećuje razmišljanjem o smislu življenja i igrama koje povijest igra s čovjekom – Ugo je čovjek trenutka, čovjek sveden na boemski život u kojem je intelektualna svijest izgubila svrhu djelovanja i postala sama sebi svrhom. Stoga su Ugove dramske scene, bez obzira na to jesu li izvedene na ulici ili u Dajdamu, samo slike duhovita čovjeka koji se svojim intelektualnim sposobnostima služi da bi odigrao ulogu lakrdijaša.

Maestro
Cinik. Protivnik ideje napretka. U društvu nosi masku zabavljača, boema, kozera, ali pred smrt se otkriva povrijeđen i uništen čovjek. Izvršava bizarno samoubojstvo.

Ivo Andrić, Prokleta avlija

O autoru:
 Rođen u selu Dolac kraj Travnika (Bosna i Hercegovina). Tijekom mladenačkih dana bio je pripadnik projugoslavenskog pokreta Mlada Bosna. Radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

U književnosti se prvi put javio 1911. u časopisu Bosanska vila. Šest mu je pjesama uvršteno u pjesničku antologiju Hrvatska mlada lirika (1914.) kojom se najavljuju novi pjesnički pravci i teme.

Djela:
- zbirke pjesama i lirske proze Ex Ponto i Nemiri
- pripovijetke: Put Alije Đerzeleza, Mustafa Madžar, Most na Žepi, Priča o vezirovom slonu; Jelena, žena koje nema - tematski vezane uz povijesna previranja u Bosni; simbolizam i magijski realizam
- romani: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Omer-paša Latas (nedovršeni roman, posmrtno objavljen)

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961.

Prokleta avlija
(1954.)
Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. - 1952. 
Vrsta djela: roman/ pripovijetka
- povijesna građa
Tema: događaji u carigradskom zatvoru u vrijeme Turskog Carstva / priča o pripovijedanju/ nemogućnost života po vlastitom izboru

- u prikazu zatvora i zatvorenika, njihovih sudbina i međusobnih odnosa,  pisca zanimaju univerzalne teme: odnos vlasti prema pojedincu, pojedinac sam u odnosu prema svijetu i samome sebi

Kompozicija: prstenasta struktura - pripovijedanje na nekoliko razina (pet):
1. autorski pripovjedač koji organizira narativni okvir
2. unutarnja perspektiva bezimenog mladića koji se prisjeća fa Petrove priče o boravku u Avliji
3. priča fa Petra koji izlaže zbivanja u carigradskom zatvoru
4. i 5. unutar fra Petrove priče su Haimova pripovijest o Ćamilu i Ćamilova pripovijest o Džem-sultanu

Takva struktura nalikuje orijentalnim oblicima, primjerice zborniku Tisuću i jedna noć, u kojima je često umnožavanje pripovjednih razina.

Jezik (leksički plan): 
- autorski pripovjedač - štokavska ekavica (srpski jezični standard)
- fra Petar - bosanska štokavska ijekavica

Značenjski sloj: 
Prokleta avlija - simbol (slika) turske carevine - u njoj pod tiranskom vlašću žive zatočeni različiti narodi - struktura zatvorenika prikazuje totalitarni ustroj carevine: svatko je sumnjiv, svatko može biti zatočen, neovisno o tome je li mu dokazana krivnja ili nije
Način vladanja u Avliji identičan je vladanju u carevini: sila, strah, doušništvo, prokazivanje, nasilje
(Slično je i Miroslav Krleža oblikovao prostor i njegovo značenje u noveli Baraka Pet Be - ratna bolnica je slika raspada monarhije.)

Ćamil - intelektualac u totalitarnom društvu
Ćamilova identifikacija s Džem-sultanom - ponovljivost povijesti

Ćamil - zanesen i snen, izdvojen iz stvarnoga života, samo tijelom prisutan, boluje svoju nesretnu sudbinu koju je poistovijetio s drugorođenim sinom, Džem-sultanom, bratom sultana Bajazita. Ćamilovo je stradanje teklo sporo i mučno, njegov je bijeg od života tekao postupnim poniranjem u sudbinu drugoga čovjeka do konačnoga preuzimanja njegova identiteta. Obojica su tragični i nimalo krivi. Džem-sultanov je ponos sultana bez carevine bio groteskno-očajnički izraz želje da čovjek bude ono što mu po pravdi pripada, čak i onda kada mu to život i drugi ljudi ne dopuštaju. Ćamila s Džem-sultanom povezuje uzaludnost borbe, nijema predaja bez priznatog poraza, bijeg od života i dobrovoljno izgnanstvo, kao i tamnica u kojoj su nedužni.   

William Shakespeare, Hamlet

O autoru:
Autor je 154 soneta i 37 drama.

Mnogi podaci o životu i djelima Williama Shakespearea danas su još uvijek nepoznati, a neki su dostupni posredno putem različitih izvora (crkveni dokumenti, različiti dokumenti i registri s podacima o tiskanju djela, spominjanje Shakespearea u spisima njegovih suvremenika i sl.).
Rođen je u travnju 1564. godine u mjestu Stratford-upon-Avon, u dobrostojećoj trgovačkoj obitelji.  U posljednjem desetljeću 16. stoljeća nastanio se u Londonu i počeo raditi s glumačkim družinama kao glumac i dramski pisac, najviše s Kraljevskom družinom koja je nastupala u kazalištu Globe čiji je suvlasnik bio i Shakespeare. Posljednje godine života proveo je u rodnom mjestu gdje je umro 1616.
Ne zna se točan broj Shakespeareovih djela zbog brojnih neaurtoriziranih verzija i onodobnog statusa autorskih prava. Neke drame sam Shakespeare nije potpisao, neke su objavjene pod pseudonimom. Kasniji uređivači mnoge od njih podijelili su na pet činova i dodali popis uloga. Neki su povjesničari čak sumnjali u Shakespeareovo postojanje.
Shakespeareove drame dijele se na razne načine prema žanrovsko-tematskim kriterijima, ali uobičajila se podjela na tragedije, komedije, historije (povijesne drame) i romance.

Hamlet

Vrsta djela: tragedija u stihu, bez rime (blank verse); blank verse talijanskog je podrijetla, razvio se u renesansi, a pod utjecajem Shakespearea i Johna Miltona postao je standardni stih engleske dramske poezije

Jedan od čestih postupaka u Shakespeareovim dramama su igre riječima u kojima se značenjsku, grafičku ili zvučnu sličnost koristi za postizanje određenog efekta (karakterizacije, komike, isticanja i naglašavanja dijelova teksta...).

Predstava u predstavi - Mišolovka ili Ubojstvo Gonzaga - Hamletov pokušaj da dokaže preko kazališne dvorske predstave očevo ubojstvo preko reakcija kralaj Klaudija koji gleda predstavu. Reproduciranje i dupliciranje zbilje - glumci prikazuju ubojstvo koje se dogodilo. Čitav je svijet pozornica, tj. svi glume i nose maske.

Za mnoga svoja djela Shakespeare je inspiraciju potražio u legendama, pričama i srednjovjekovnim zapisima. To je također odraz njegova renesansnog duha i intelektualizma. Izvor za tragediju Hamlet jest zapis Saxa Grammaticusa o povijesti Danske iz 12. stoljeća te izgubljeno djelo Thomasa Kyda Ur-Hamlet. 

Tragedija o danskom kraljeviću Hamletu organizirana je oko središnjih motiva - bratoubojstva i opravdanosti osvete. Hamlet se pretvara da je lud kako bi lakše dokazao samome sebi da je stric Klaudije doista ubojica (ljudi su manje oprezni pred luđakom). Drama je koncipirana i na složenoj igri između zbilje i privida - postignutu različitim perspektivama likova i gledištima. Glavni dvorski peharnik Polonije, Ofelijin otac, vjeruje u ono što vidi, a vidi da se Hamlet ponaša i govori kao luđak. Njegov je stav naivan i plitak. Stric Klaudije je skeptičan i oprezan i sumnja da se Hamlet pretvara.
Svi se likovi međusobno promatraju i nadziru, uhode. Hamlet dvorjane i strica, Hamletovi prijatelji Hamleta, Ofelija Hamleta, Polonije i Hamleta i Ofeliju... Otvaraju se brojna pitanja o odnosu vanjskog izgleda i ponašanja te unutrašnjeg stanja. Najvažniji moralni problem jest ima li Hamlet pravo na osvetu, tj. na stričevo ubojstvo?

Likovi:

Hamlet - protagonist drame, mladi danski prijestolonasljednik koji je suočen s dilemom osvete oca nakon ukazanja očeva duha od kojeg saznaje pojedinosti o stričevoj izdaji. Ostavlja dojam neodlučne osobe jer stalno odgađa osvetu, ali to možemo protumačiti i kao visoku moralnost i etičnost jer želi biti siguran da kažnjava krivca. Sklon je i nepromišljenim i ishitrenim postupcima pa se onda nađe u situaciji da pogriješi usprkos moralnosti (Polonijevo ubojstvo).
Često sam sebi postavlja pitanja o životu i smrti što je vidljivo iz njegovih brojnih monologa. Iz njih saznajemo da razmišlja o samoubojstvu, ali svjestan je da je to grijeh, a s druge strane, muči se pitanjem je li moralno opravdano osvetiti oca drugim ubojstvom. Iako čin osvete odgađa do zadnjeg čina, Hamlet na kraju osvećuje oca, alito plaća vlastitom smrću.

Gertruda - Hamletova majka i kraljica Danske. Dvojben lik jer se postavlja puno pitanja koja ostaju nejasna. Glavno je pitanje je li ona bila sudionik u muževu ubojstvu, premda se iz njezine reakcije nakon što joj Hamlet objasni okolnosti očeve smrti može zaključiti da nije znala za Klaudijev čin. Postavlja se i pitanje je li ona samo naivna i izmanipulirana pa se brzo preudala ili je to bio svjestan potez kojim si je osigurala položaj.
Duh Hamletova oca opisuje ju kao čestitu ženu koja ga je iskreno voljela, ali je lažnim obećajima izmanipulirana u novi brak. Zato Duh moli Hamleta da joj ne učini ništa nažao.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. - 1881.), Zločin i kazna

KOMPOZICIJA, FABULA
• fabula je oblikovana oko ubojstva (sličnost s fabulom kriminalističkoga romana)
• pregledna radnja (pretežito kronološka, uz povremene retrospekcije)
• fabularni tijek:
• priprema za ubojstvo
• ubojstvo
• psihološko slamanje Raskoljnikova koji je stalno na rubu priznavanja zločina

TEMA
• želja za društvenom afirmacijom
• pitanje čovjekova identiteta
• pitanje čovjekove odgovornosti

• središnja tema – etičko pitanje: Ima li čovjek pravo u ime viših ciljeva ubiti drugoga čovjeka?
• Raskoljnikovljeva teorija po kojoj se ljudi dijele na »nižu« i »višu« vrstu, a iznimnim pojedincima sve je dopušteno (Jedna smrt za stotinu života) jer su oni pokretačka snaga čovječanstva.

VRSTA ROMANA
• psihološki roman
• socijalni (društveni) roman
• roman ideja

LIKOVI
• likovi su tipovi (nositelji zajedničkih osobina):
• Rodion Romanovič Raskoljnikov – siromašni student željan društvene afirmacije
• Sonja – prostitutka, žena s dna društvene ljestvice; žena patnica
• psihološko-socijalna motivacija lika
• likovi su zastupnici određene ideje:
• filozofsko-etička karakterizacija lika

STILSKA OBILJEŽJA
(realistička, modernistička)
• detaljno opisivanje prostora i likova
• pripovjedački postupci: unutrašnji monolog, dijalog, pripovijedanje, opisivanje
• opis prostora oblikuje lik: naglašava njegove osobine (socijalna uvjetovanost lika)
• modernistička obilježja: literarno oblikovan »život« samih ideja, esejistički elementi (fi lozofske ideje),
subjektivno vrijeme, nepouzdani pripovjedač (uz pripovijedanje u 3. licu), unutrašnji monolog
• elementi simbolizma (san, halucinacije, groteska)

Marin Držić, Dundo Maroje

Marin Držić (1508. – 1567.), najveći hrvatski komediograf

Književnopovijesno razdoblje: rensansa (15. i 16. stoljeće), preporod europske kulture
Kontekst
• izumi i otkrića: kompas, tiskarski stroj, otkriće Amerike
• razvitak gradova (trgovina, obrt)
• obnova antičke kulture

Renesansni stil
• oponašanje antičkih uzora
• svjetovne teme
• čovjek u središtu zanimanja (renesansni humanizam)
• psihološka karakterizacija lika
• pregledna kompozicija
• odmjerenost, jasnoća

Književne vrste
• renesansni ep
• renesansni roman
(viteški, pastoralni, pikarski)
• renesansna drama:
• eruditna (učena) komedija (commedia erudita)
• komedija umijeća (commedia dell’ arte)
• esej
• lirske vrste (petrarkizam)

Dundo Maroje - komedija prikazana u vijećnici od kompanjije »Pomet-družina«
Vrsta: eruditna komedija u pet činova

Dva prologa:
• Prolog negromanta Dugoga Nosa (podjela ljudi na ljude nazbilj i ljude nahvao)
• Prolog (sadržaj komedije)

• stalni likovi: škrti starac (Dundo Maroje), zaljubljeni mladić (Maro Marojev), lukavi sluga (Pomet)

Gospodari i sluge

Dundo Maroje i Bokčilo
Maro Marojev i Popiva
Laura i Petrunjela
Ugo Tudešak i Pomet

- komedija je načinjena na renesansnim antitezama: starost - mladost, selo - grad, razum - ludost

Pomet Trpeza - najvažniji lik komedije

• sluga bogatoga njemačkog plemića Uga Tudeška
• glavni lik (utjecaj N. Machiavellija) – njegov je pogled na svijet zasnovan na vrlini i fortuni
• životna filozofija: hedonizam
• samo sposoban čovjek poput njega može vladati drugim ljudima

POMET: Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat. (...)
Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa. (...)

_________________________________________

Podaci o piscu:

Godina 1508. uzeta je kao godina rođenja Marina Držića, ali nema posve pozdanih podataka da je to bila baš ta godina. Rođen je u Dubrovniku, a bio je poznat pod nadimkom Vidra (lukava životinja koja priprema urotu). Neko vrijeme je studirao i boravio u talijanskom gradu Sienni i već se u to vrijeme istaknuo angažiranim političkim i društvenim radom. Tijekom boravka u Italji upoznao se s talijanskom komediografijom. U pratnji i službi austrijskog grofa Rogendorfa putovao je u Carigrad i Beč. Pred kraj života boravio je u Firenci te pisao pisma toskanskom vojvodi s namjerom da mu pomogne srušiti tadašnju dubrovačku vlast.

Komedije:

«Dundo Maroje», «Novela od Stanca», «Arkulin», «Skup», «Tripče de Utolče»

Pastirske igre (pastorale): «Tirena», «Venera i Adon»

Tragedija: «Hekuba»

«Dundo Maroje» - komedija u 5 činova, pisana je čakavštinom 16. stoljeća

-          komedija nije pisana stihom, nego prozom

-          veliku važnost u ovoj komediji ima jezik – Držiću je poslužio za karakterizaciju likova (točno je vidljivo kojem društvenom sloju likovi pripadaju, a također i iz kojeg podneblja dolaze)

-          u mnogim prizorima javljaju se igre riječima i komični nesporazumi koji počivaju na razlikama u jezicima

-          komedija ima kompleksnu i razgranatu radnju te dvije fabularne linije: 1)potraga za Marom kojeg traže otac i zaručnica; 2) nadmetanje slugu i njihovih gospodara

Likovi (parovi):

Dundo Maroje i njegov sluga Bokčilo

Maro i njegov sluga Popiva

Udo Tudešak i njegov sluga Pomet

Laura i njezina sluškinja Petrunjela

Pera, Marova zaručnica i njezin rođak Dživo

Komedija ima dva prologa:

1)      prolog negromanta Dugog Nosa – smatra se najboljim i najuspjelijim tekstom hrvatske renesanse – u mitološki ispričanoj alegorijskoj priči iz Starih Indija Dugi Nos govori o dvjema vrstama ljudi: «ljudi nazbilj»  (pravi ljudi) – blagi, tihi, mudri i razumni, i o «ljudima nahvao» (lažnim ljudima) koji su licemjerni, pokvareni, lijeni i neodgovorni

2)      drugi prolog je klasičan autorski uvod u radnju komedije

-          za glasnogovornika svojih ideja Držić je izabrao slugu Pometa; Pomet Trpeza je predstavnik renesansnog hedonizma, umjetnik je prilagođavanja, ima sposobnost okretanja sreće (fortune) u svoju korist, na kraju komedije trijumfira svojom sposobnošću upravljanja ljudima i njihovim postupcima

-          Pomet je najživotniji lik čitave komedije, on izvodi sve niti radnje, zapleće i otpliće događanja, za njega ne postoji nerješivi problem...u životu se osim uživanja čovjek mora akomodavat (prilagođavati), a fortuni treba udvorno i pažljivo prilaziti jer je ženskoga roda

-          Pomet je proždrljivac i ljenčina koji gleda samo svoju korist, ali je spretan, pametan i sposoban -  u njemu je utjelovljena tipična renesansna filozofija; intelektualno je superioran ostalim likovima i najdominantniji lik čitave komedije – on predstavlja ideal čovjeka renesansnog doba

Komediju «Dundo Maroje» prvi put je prikazala Pomet družina u dubrovačkoj Vijećnici 1551. godine.

 

Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg

(1880. - 1931.)

- najbolji roman hrvatske moderne s urbanom tematikom

Modernistička proza - javlja se kao odgovor na realističku poetiku objektivnoga pristupa temi i književnika kao analitičara društvenihzbivanja;
u književnost se uvodi subjektivizam, pisci se bave psihologijom junaka, junak nije više samo društveno već i duhovno, intelektualno biće;
težište se prebacuje s vanjskoga svijeta na unutrašnje proživljavanje lika

U središtu su uglavnom likovi intelektualaca kakve je u književnost uveo Janko Leskovar.
To su pasivni pojedinci koji se ne uklapaju u društvenu sredinu, zaokupljeni su svojim unutrašnjim životom, a uglavnom završavaju tragično.

 Dezintegracija realističke proze

• fabula više nije primarna (defabularizacija)
• prevladavaju opisi stanja likova (psihologizacija)
• impresionistički pejsaž – psihološko stanje lika predstavljeno je slikom pejsaža

Stilska obilježja
• defabularizacija
• psihološka analiza
• unutrašnji monolog

Autorsko pripovijedanje na mnogim se mjestima prekida monolozima glavnoga lika, pismima, ulomcima dnevnika. 

Kompozicija: 12 poglavlja
Mjesto radnje: Zagreb, Beč, Senj, Zdenci
Vrijeme radnje: dvije godine; retrospekcija
Bijeg je roman lika. U njegovu je središtu sudbina Đure Andrijaševića, intelektualca koji završava tragično u sukobu sa sredinom, ali i sa samim sobom.

Osnovni se sukob smješta unutar lika; napetost je u samom karakteru, u njegovoj unutrašnjoj slojevitosti. Svekoliki svijet promatra se iznutra, kroz optiku samo jednog lika.

Sadržaj romana predstavlja unutarnju analizu Đure Andrijaševića, traženje odgovora na pitanje što je dovelo do njegova sloma.

U trenucima kada treba donijeti važne životne odluke, kada se od njega očekuje akcija,
Andrijaševiću nedostaje volje i energije i on se prepušta snatrenju i kontemplaciji. 

Budući da je Andrijašević poražen i prije nego što je počela radnja, preostaje još samo »odmatanje filma«: autoanaliza, traženje uzroka propadanja, prekapanje po prošlosti, misaona aktivnost.

Sadržaj

Roman se tematikom uklapa u niz djela hrvatske književnosti koja obrađuju tegobni život intelektualca provincijskog podrijetla koji se završava tragičnim slomom ideala i životnih snaga, a na kraju i samovoljnim okončanjem života.
Likovi s kojima možemo povezati Đuru Andrijaševića su: prijan Lovro (Šenoa), Ivica Kičmanović (Ante Kovačić), Đuro martić (Janko Leskovar)...
Glavni junak romana Đuro andrijašević siromašan je mladić bez oca, ali darovit. Očekujući puno od dječaka, dobrostojeći stric Tomo pošalje Đuru na studij prava u Beč. mnogobrojne mogućnosti velegrada privlače Đuru pa se umjesto studijem počinje baviti pisanjem novela, kritika i drama. 
Prekida studij u Beču, vraća se u Zagreb, želi postati učiteljem i zaposliti se. Prelazak u Zagreb djelomično je uzrokovan i Đurinom vezom s djevojkom Verom iz bogate obitelji. Verina majka nije za njihovu vezu jer ubrzo shvaća da je Đuro doduše talentiran, ali pasivan pa neće puno postići u životu. Smatra da njezina kći zaslužuje bolju priliku.
Đuro se zapošljava u senjskoj gimnaziji kao profesor fizike i psihologije. Skučena senjska sredina ubrzo prema Đuri postaje nedobronamjerna. On se nikako ne uklapa u provincijsko visoko društvo koje Nehajev oslikava portretima promašenih, poraženih, površnih, ali taštih poliunteligenata. 
Među tim promašenim i pokvarenim ljudskim karikaturama Đuro se osjeća neprihvaćen, prezren i onemogućen u bilokakvom napredovanju.
Postaje depresivan, čemu u prilog daje i Verina iznenadna odluka da se uda za drugoga, imućnog odvjetnika s karijerom. Slijedi kriva emocionalna procjena dviju djevojaka, nastavak provincijskih spletki u koje se uključuje i politika. Slomljen, bez ikakvih ideala i bez nasljedstva s kojim je računao, Đuro se utapa u moru.

U ovom Đurinu bijegu iz promašenog života svoje je opredmećenje našla osnovna ideja - potpuna besperspektivnost života u hrvatskim malograđanskim sredinama na početku 20. stoljeća (radnja romana završava 1909.)

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza (1932.)

Vrsta: monološko - asocijativni roman ili analitičko - psihološki roman/ egzistencijalistički roman
Roman je svojevrstan nastavak ciklusa o Glembajevima zbog analize glembajevštine u ljudima i tema povratka u obiteljsko okruženje te traženja vlastitog identiteta.

Teme:
1. Povratak
- već sam naslov upućuje na središnju temu, temu povratka; Filip se nakon 23 godine vraća u Zagreb u potrazi za vlastitim identitetom; već neko vrjeme osjeća egzistencijalnu mučninu, čini mu se da život nema smisla, ima neriješen odnos s majkom, ne zna tko mu je otac, svijet oko sebe doživljava kao simultani niz potpuno nepovezanih pojava, što utječe i na njegovo slikarstvo

- tema povratka je obrađena na dvjema razinama - povratak u zavičaj i povratak u djetinjstvo opterećeno mučnim uspomenama
- svi su događaji u romanu u cjelinu povezani likom njegove majke (najtajnovitije pojave njegova djetinjstva) i pitanjem vlastitoga podrijetla

2. Umjetnost
- promatrajući svijet očima slikara, Filip naglašava važnost boje u doživljavanju svijeta
- u romanu se nalaze brojne digresije (esejistički dijelovi) o umjetnosti

3. Socijalna tema (Panonija, Kostanjevec)
- Filip se ne snalazi u panonskom, malograđanskom načinu života nakon europskih gradova u kojima je boravio
- osjeća se neukorijenjeno, ne zna kamo pripada
- boraveći u Kostanjevcu, upoznaje svijet "provincijske glembajevštine", krug oko Sulvija plemenitog Leipacha Kostanjevečkoga, svog oca - malograđanski snobovi

Kompozicija
- roman se sadržajno može podijeliti u dva dijela:
a) u 1. dijelu dominira retrospekcija (povratak u prošlost)
b) u 2. dijelu prikazuje se sadašnjost u Kostanjevcu - linearno pripovijedanje

- osnovno obilježje kompozicije je njezina dramska struktura: nakon uvoda nižu se prizori puni dramatike (Filip - majka, Filip - Baločanski, Filip - Kyriales), a roman završava krvavim raspletom

Likovi
- u središtu je romana Filipova svijest: svi događaji o kojima čitamo prelomljeni su u njegovoj svijesti i tako izneseni pred čitatelja; Filip je hipersenzibilni intelektualac, umjetnik, čovjek koji žudi spoznati sama sebe; osjećaj egzistencijalne tjeskobe oduzima mu moć umjetničkoga izražavanja; u njemu se suprotstavljaju nagoni i duhovnost, primitivno i civilizacijsko

- likovi majke i Bobočke (fatalne žene) vrlo su slični - Krleža naglašava njihovu tjelesnost: odnos prema tim likovima utemeljen je na Freudu i psihoanalizi

- Baločanski - njegovi su postupci motivirani biološki (naturalizam): on žrtvuje svoju građansku egzistenciju otkrivši tjelesno; njime vladaju animalni nagoni

- Filip i Kyriales -odnos prema Kyrijalesu pokazuje podvojenost Filipva karaktera - Kyrijales predstavlja Filipovu podsvijest, njegov alter ego; Kyrijales je sve ono što bi Filip želio biti

Stilska obilježja
- prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti
- sinteza tradicionalnoga (retrospekcija i linearno pripovijedanje) i modernoga (reducirana fabula, u središtu je svijest glavnoga lika)

Na stilskoj razini svijet romana obiluje bizarnostima. Krleža, shodno ekspresionističkoj poetici, svijet promatra kao grotesku, a njegovi likovi katkad su na granici stvarnosti i karikature. U romanu se osjeća i snažan utjecaj psihoanalitičkih teorija u tretiranju čovjekove spolnosti i nejasnih mračnih poriva koji vladaju likovima.

Modernističke tehnike
1. ANALITIČKA INTROSPEKCIJA - radnja romana premještena je u svijest glavnoga lika: čine je njegova sjećanja, analize, unutrašnja proživljavanja, podsvijest

2. SUBJEKTIVNO VRIJEME - u romanu se isprepleću dva vremenska tijeka - prošlost i sadašnjost - simultani niz - česti vremenski skokovi

3. IZRAVNI UNUTRAŠNJI MONOLOG; SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR - istovremenost dvaju glasova - misli lika (Filipa9 filtrirane su kroz misli autorskoga pripovjedača

4. ASOCIJATIVNA TEHNIKA - vanjski poticaj potiče oživljavanje sjećanja, odnosno Filipov dijalog s prošlošću

5. ESEJISTIČKI DIJELOVI

Filip Latinovicz po mnogo čemu je tipičan intelektualac tridesetih godina dvadesetog stoljeća. On je umjetnik, slikar, visoko osjetljiv do te mjere da ponekad djeluje manično. On je prije svega čovjek koji u svojoj otuđenosti i sveopćoj skepsi koja je vladala europskim duhovnim prostorom pokušava pronaći neko čvrsto uporište. Njegov povratak iz jedne od europskih metropola u privincijalni Zagreb i gotovo barbarski Kostanjevac, motiviran je, prije svega nemirom koji je posljedica nemogućnosti da u svojim slikarskim vizijama obuhvati totalitet života. Njegova osjetila kao da su otkazala poslušnost, a svijet se za njega pretvara u niz često grotesknih detalja u čijem se besmislu počinje utapati i njegova individualnost. U romanu se često spominje riječ podloga. Upravo je traženje emotivne podloge, na kojoj bi se ponovno uspostavilo jedinstvo Filipove ličnosti, osnovni razlog Filipova povratka.

Premda je riječ o romanu jedne svijesti, ta je svijest uvelike određena jednom vanjskom činjenicom: Filip je nezakonito dijete trafikantice koja se bavila prostitucijom. Razrješenje pitanja očinstva ključ je za učvršćenje Filiupova identiteta. Odnos s majkom utjecao je na njegov odnos prema ženama i spolnosti. Navedeno doživljava kao nešto što čovjeka spušta na razinu životinje.

Kraj romana podložan je dvostrukom tumačenju. Ostaje otvorenim predstavlja li on slom Filipova idealističkog nastojanja da slikarskim doživljajem spozna svijet oko sebe ili bi se mogao razumjeti kao katarza kroz koju je bilo neophodno proći da bi se spoznalo samoga sebe.

Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi

Obilježja pisca

Miroslav Krleža, najvjerojatnije najveći hrvatski književnik 20. stoljeća, rođen je u Zagrebu 1893., gdje je završio nižu gimnaziju, a zatim se školovao u vojnim zavodima u Pečuhu i Budimpešti. Odustaje od vojne kraijere, vraća se u Zagreb i postaje profesionalnim književnikom.
U avangardističkom duhu s Augustom Cesarcem uređuje časopis Plamen (1919.). Zbog političke angažiranosti protiv tadašnjeg režima zapriječena mu je premijera prve drame, a njegov drugi časopis Književna republika (1923.), u kojemu iznosi svoj kreativni i politički program, režim također ograničava sve dok nije prestao izlaziti.
Nastavio je raditi u beogradskom časopisu Danas (1934.) da bi se opet vratio u Zagreb i pokrenuo časopis Pečat (1939.).
Pod okriljem Akademije pokreće i časopis Forum (1962.). daje punu potporu Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog jezika (1967.) i posve se miče iz političkog života.

Najvažnija djela:
- zbirka novela Hrvatski bog Mars (1922.) - antiratne tematike, prikaz brutalnosti na bojištima Prvog svjetskog rata
- Balade Petrice Kerempuha (1936.)
- dramska trilogija Gospoda Glembajevi, Leda, U agoniji
- monološko - asocijativni roman Povratak Filipa Latinovicza (1932.)
- romani Na rubu pameti, Banket u Blitvi, i romaneskni ciklus Zastave (završen 1976.)

Krleža je bio izvrstan polemičar pa je u polemikama često iznosio i branio svoje stavove (političke i književne). Najpoznatije su mu polemike Moj obračun s njima, Dijalektički antibarbarus i Deset krvavih godina.
Pisao je eseje o mnogim velikim imenima hrvatske književnosti (S.S. Kranjčević, Ivan Meštrović i Đalski).

Tijek stvaralaštva

- počinje stvarati u razdoblju između 1914. i 1929. koje se naziva i prvim razdobljem u hrvatskoj književnosti, tj. ekspresionizmom
- 1914., u godini Matoševe smrti i završetka moderne, izlazi i pjesnička zbirka Hrvatska mlada lirika u kojoj je zastupljeno 20 pjesnika mlađe generacije, rođenih oko 1890., koji razvijaju novi pristup književnosti

- Krležina je ekspresionistička faza osobito došla do izražaja u noveli Baraka Pet Be, drami Kraljevo i pjesmi Snijeg (imate u čitankama)

Sukob na književnoj ljevici

Krsto Hegedušić bio je slikar i pokretač "hlebinske škole" naivnog slikarstva. Godine 1933. objavio je grafičku mapu Podravski motivi u kojoj slika život podravskog seljaka.
Miroslav Krleža napisao je esej poznat pod naslovom Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića u kojem iznosi svoje stavove o funkciji umjetnosti:
- suprotstavlja se stavovima koje umjetnost reduciraju samo na tendencioznost (namjeru, određenu funkciju/službu), pa čak kad je riječ i o socijalnoj književnosti koja je u to vrijeme cvala
- i čistu umjetnost  koja nema veze sa stvarnošću smatra besmislicom

Ovaj je Krležin esej zbog kritičkoga stava  prema socijalnoj književnosti koju je propagirala komunistička vlast izazvao burne reakcije. Zagovornici socijalne tendencije u književnosti smatrali su ga napadom na marksističku tezu o društvenoj ulozi književnosti.

Drama Gospoda Glembajevi (1928.)

Drama je sastavni dio ciklusa o obitelji Glembaj, oblikovanog sveukupno u tri drame i jedanaest novela. Drama ima naglašenu društvenu podlogu - agramerski kapitalistički milje. Osjeća se jak utjecaj europske drame - od naturalizma do modernizma.

Značajke drame:
- motvi društvene nepravde
- hipersenziblinost glavnog lika
- moralna degeneracija likova biološka određenost (Glembajevi su varalice i ubojice!)
- paralelizam između odvijanja radnje i vremenskih prilika (humanizirani pejzaž - prava i metaforička noćna oluja)
- smrt je provodni motiv, kao i kod mnogih Krležinih djela - obitelj živi na tuđim smrtima, njezini se članovi međusobo ubijaju i dižu ruku na sebe
- na motiv smrti nadovezuju se motivi novca, tijela, putenosti i duhovnosti
- logika dramskog sukoba temelji se na sukobu pojedinca s okolinom (Leoneova iznimnost i različitost u odnosu na ostale članove obitelji, nastojanje da ne živi u beskrupuloznosti i prividu glembajevske društvene veličine, nužno dinamizira dramsku radnju)

- klasična dramska struktura - 3 čina, poštivanje Aristotelova jedinstva mjesta, vremena i radnje (dramska se radnja odvija na jednom mjestu - palača Glembaj; u kratkome vremenu tijekom jedne noći: sužavanjem prostora i vremena pozornost je usmjerena na psihologiju likova

- dramska napetost rezultat je sukoba među likovima (stari Glembaj i Leone; barunica i Leone) i sukoba unutar Leonea
- prisutna je izrazita govorna karakterizacija likova (starozagrebački/agramerski njemački jezik, afektiranje)
- naturalistička obilježja (biološka motiviranost likova - Leone kao nosilac gena Glembajevih i Danijellijevih - glembajevsko pobjeđuje)

Vrsta: psihološka drama / komorna drama / građanska tragedija (kao i Nora)
Radnja se odigrava 1913. godine u palači Glembaj

Leone je slikar i doktor filozofije. Potpuni je stranac u vlastitome domu u koji se je vratio nakon 11 godina izbivanja. Neurotičan je, kao i Filip Latinovicz iskompleksiran i sumnjičav prema vlastitom talentu, a protiv okoline bori se cinizmom. Mnogi su kritičari u Leoneu primijetili nešto hamletovsko - sumnju vezanu uz  okolnosti majčina samoubojstva. Opteretivši Leonea glembajevskom biološkom predodređenošću, Krleža je dao naslutiti njegov tragičan završetak. 

Barunica Castelli (Charlotte Castelli - Glembay) je lik kroz koji se najjasnije prelama dvojnost Leoneova karaktera. Ona kao oličenje tjelsnog i erosa u Leonea unosi, osim prezira, i trajni nemir. Njezin je dramski antipod (suprotnost) sestra Angelika. Barunica Castelli oslikana je u drami mnogo plastičnije i životnije od Angelike. Ona je svjesna svog kompleksa bludnice i priznaje Leoneu svoju erotsku inteligenciju, tj. da je u strahu od siromaštva svjesno unovčila svoju privlačnost. u toj iskrenosti čitatelji su joj skloni povjerovati da je Leonea možda i iskreno zavoljela. ona je bludnica i patnica biblijskih razmjera, ali i prostakuša koja bijesni zbog financijskog sloma obitelji nad odrom netom preminulog supruga.

Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići

Rođen: 11. rujna 1859. u Senju
Umro: 20. rujna 1905. u Zagrebu

Hrvatski romanopisac, dramatičar, feljtonist, glazbeni kritičar i pedagog Vjenceslav Novak rodio se 11. rujna 1859. u Senju. Otac mu je bio Čeh, a majka Senjanka bavarskog podrijetla. 

Najplodiji je književnik hrvatskoga realizma, prozvan hrvatskim Balzacom. Prikazivao je moralnu i psihološku stranu svih društvenih slojeva. U književnosti se javio još kao učenik s pjesmama. Pravu književnu afirmaciju postigao je pripovijestima i posebno realističkim romanima. Teme pripovjedaka vezane su uz njegov rodni kraj Senj i Podgorje, kao u Podgorskim pripovjetkama ili Pod Nehajem.
Otkrivao je nova područja života i književnih poticaja, i prvi je u hrvatsku literaturu unio socijalne teme vezane uz velegradski život. Tako njegove pripovijesti U glib, Nezasitnost i bijeda te  Iz velegradskog podzemlja slikaju život gradske sirotinje i siromašnih đaka.
Novak je realistički i s mnogo simpatije opisivao život radničkih obitelji i osuđivao korumpirano gradsko društvo. Realist po književnoj sklonosti, idealist po naravi i odgoju, širinom pogleda donio je hrvatskoj književnosti veliku novinu, to jest socijalne teme i sliku poniženog malog čovjeka.
U romanu Posljednji Stipančići (1899.) majstorski je oslikao sudbinu i propadanje pojedinih osoba i cijelih obitelji iz zabačenih, malih primorskih mjesta. Umro je mlad, od tuberkuloze, u Zagrebu 20. rujna, skrhan problemima mnogobrojne obitelji i napornim radom.

Tema romana:

Povijest i propadanje jedne patricijske obitelji

O romanu: 

Zbog narativne strukture i tematske širine smatra se najboljim romanom hrvatskoga realizma.

Glavni i najkompleksniji lik romana je Lucija.

Šira su tematika romana aktualna nacionalno-politička, društveno-ekonomska i ideološka previranja u Hrvatskoj tog doba te njihov utjecaj na živote člaova jedne patricijske obitelji. Ulogu pokretača fabule imaju pisma (Jurjeva ocu, očeva Jurju,  Martina Tintora  Luciji, Jurjeva pisma prijatelju Mukiju). Na kraju romana nazire se afirmacija građanskog staleža. Likovi su individualizirani. Riječ je o socijalnom romanu, odnosno romanu sredine. 

U djelu su vidljivi elementi realizma, naturalizma i modernizma:

a) realistički elementi

- kritika Khuenove politike (kroz lik Jurja Stipančića)

- utjecaj preporodnih strujanja

- predstavljanje Senja i njegova stanovništva 

- sveznajući i impersonalni pripovjedač (podjednako udaljen od svih likova)

b) naturalistički elementi

Određenje likova podrijetlom, sredinom i povijesnim trenutkom: 

podrijetlo - riječ je o plemićkoj obitelji, zadanim konvencijama ponašanja, običajima i svjetnazorom koji utječu na njihovo razlikovanje od ostalih

sredina - provincijski priobalni gradić sa snažnom tradicijom senjskih uskoka

povijesni trenutak -  grad pod krajiškom upravom na sudaru "svjetova" - utjecaj Talijana, Beča i Pešte, Vojne krajine te preporodnih strujanja

c) modernistički elementi - pojedine epizode ujedno su i male dramske strukture (Jurjevo krštenje, Lucijin sukob s ocem, Lucijina ljubavna pisma...); fabularni tijek zaustavljaju opisi interijera i eksterijera; psihologizacija odnosa i likova; biografski elementi; cirkularna kompozicija u kojoj se početak romana poklapa s krajem priče

Sadržaj:

Zima je, 1834. g. u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić,

udovica propalog patricija Ante Stipančića, provodi dane s kćeri Lucijom

koja ima tuberkulozu i kojoj je smrt sve bliža. Valpurga priča Luciji

povijest bogatih patricijskih obitelji i žalosnu sudbinu obitelji Stipančić.

Ante Stipančić ženi se mnogo mlađom Valpurgom i raskošno slavi

rođenje sina Jurja kojeg, kao i ostale, terorizira i unesrećuje svojim

diktatorskim stavom i svjetonazorom. U ropstvu obitelji Juraj i sestra odrastaju kao bolesne osobe - Juraj kao bezosjećajno i okrutno biće,

dok se Lucija formira u pretjerano osjetljivo biće. Obiteljski odgoj provodi

isključivo Ante koji mučno obrazuje sina Jurja i ignorira Luciju.

Juraj odlazi u Beč na studij, ali ga napušta i materijalno upropaštava oca,

koji propada i u svojim političkim nastojanjima. Ante se udružuje s

kanonikom Vukasevićem koji se zalaže za ujedinjenje svih hrvatskih

zemalja, što nije i Stipančićev cilj koji želi ujedinjenje s Mađarima,

ali je s Vukasevićem jer im obojici smeta vojnička vlast u Senju.

Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim

padom, Stipančić se razboli. Lucija traži svoje pravo, pokušava ocu

dokazati svoju vrijednost, a njihove nesuglasice

kulminiraju u svađi oko neznatnih stvari - Lucijine lektire.

Ante umire ostaviši obitelj bez ičega. Juraj nakon mnogo godina dolazi iz

Beča s prijateljem Alfredom koji zavodi i napušta Luciju, a Juraj primorava

majku da rasproda kuću za njegove dugove. Zatim odlazi u Mađarsku

gdje svoje ime mijenja u György. Majka i kći tonu u bijedu, Luciji su jedina svijetla točka lažna Alfredova pisma koja na Valpurginu molbu piše Martin Tintor iznoseći svoje

iskrene osjećaje. Lucija otkriva prijevaru pa duboko

i bolno razočarana umire, izmučena ogromnom tjelesnom i duševnom boli.

Bez ikakve pomoći od sina, bez imanja i želje za životom Valpurga

Stipančić umire kao prosjakinja.

Analiza likova:

Ante Stipančić

Njegov je karakter najbolje opisao njegov sin Juraj u pismu koje je

pisao svom prijatelju:

,,Moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto poto

  plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što

  je bio u kući: prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. A nije išlo

  zato što je u isti čas tražio uporište na raznim stranama - jer vlastitog

  nije imao. Nije bio ni političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne bi lako

  našao i među našim ilirima. Bio je Austrijanac, Francuz, Taljan i Mađar u

  isti čas. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj stalež

  i u ovo doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio svoju taštinu

  koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života.

  Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili i gledati u

  davninu da potraži plemićki list svojih pradjedova, kojeg nije mogao

  naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti:

  znao je od svačega nešto, a od svega ništa. Zato je ipak držao sebe

  čovjekom učenim. Kod kuće je bio strah ukućana, a mali su ga ljudi na

  ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom

  odvraćao. Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije

  uspijevao. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajima

  nezadovoljan.’’

Osim toga, brinuo je previše za sina, a kćer i  suprugu je

zanemarivao. Zapravo je od Jurja želio napraviti ono što od sebe nije uspio,

tj. da se očev san o uspjehu ostvari preko sina.

Na kraju je njegov jadni život svršio urušen zbog nepravde

koju je nanio supruzi i kćeri, a samo zato što je smatrao da ga je Juraj

iznevjerio. Umro je onako kako je živio - okružen suprugom i kćeri

koje su ga jedine donekle voljele i o njemu brinule.

Lucija Stipančić

Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijahalno društvo.

Zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog

svijeta jer je stalno boravila u kući. Usprkos svemu tome,

ipak je imala hrabrosti da se suprostavi ocu kojeg nije mogla iskreno

voljeti jer je on za nju bio potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad,

a kad je bio prisutan, znala je da se mora ozbiljno (njoj mrsko) ponašati.

Voljela je Alberta onako kako se može voljeti pravom, prvom, istinskom

ljubavlju. Bila je jako osjećajna i krhka, a to je ujedno i razlog njene smrti

na kraju romana. Ona jednostavno nije mogla shvatiti Alberta i žalila je za

svojom mladošću i nevinošću koje je izgubila zbog naivnosti i

neznanja. Iako je Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje

puno je pridonijelo ranijoj smrti. Zavoljela je Martina, ali jednostavno sa

svojom sudbinom nije mogla živjeti. Sada ljubav ipak nije bila dovoljna.

U očima drugih ona je bila posrnula djevojka.

Valpurga Stipančić

Tipičan prikaz tadašnje žene. U ranoj se dobi udala za Stipančića i budući da  je

on bio iz više porodice, smatrala ga je savršenim. Uvijek je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, iako se to katkad i kosilo s njezinim mišljenjem i željama. Kada je pronašla spise koji su prikazivali u potpunosti njegov karakter i osobine (negativne), nije odustala od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čovjek. Nakon rođenja Jurja i Lucije pokazala je pravu majčinsku ljubav prema svojoj djeci, iako joj Stipančić gotovo nije dao  pristup k sinu jer je vjerovao da bi ga tako razmazila i odgojila kao žensko. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo Stipančića, ispunjavala je želje Luciji jer je bila takva osoba koja nije mogla nikog odbiti. Nakon Stipančićeve smrti mnogo je patila, ali se zbog siromaštva morala povući u malenu kućicu zajedno s Lucijom. Jedva je dočekala sinovljev dolazak, ali on se u potpunosti promijenio.

Pa čak i kad je prijetio svojim samoubojstvom, smatrala je da tako mora biti i ništa mu nije zamjerila te ga je istom ljubavlju voljela, iako je kasnije saznala da je čak i svoje hrvatsko ime promijenio u mađarsko.

Kada je vidjela koliko Lucija pati zbog Alberta, otišla je do Martina dogovori se da joj on napiše pismo (jer je znala da je zaljubljen u Luciju), ali da se potpiše kao Albert. Sve je željela dati, pa čak i svoj život za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je

za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg u stvari nije nikada ni imala. Svoj tužni život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju.

Juraj Stipančić

Bio je prvo dijete, a još k tome i sin, pa je upravo njemu Ante Stipančić posvetio čitav svoj život. Kada je bio malen, dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tzv. misiju koja ga je čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije

dopuštao. Zbog toga kasnije nije osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju, moglo se vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Za njegovo loše ponašanje najviše je kriv otac. Kada je Juraj otišao, znao je da će mu otac slati novac pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina izbivanja te nakon očeve smrti više ga  ništa nije vezivalo za njegovu domovinu pa kada je izmamio novac kod majke, promijenio je ime u mađarsko i više se nije javljao.

Vukasović:

Protivio se postojećoj vladi i htio je da se Senj pridruži  građanskoj Hrvatskoj. Dobivao je sve više pristaša i na kraju je pobjedio.

Benetti:

Major Benetti bio je rodom Tršćanin, čovjek od 45 godina. Od svojih nakana nije odstupao ni pod kojim uvjetom, u tome je bio i silnik, sudio je baš kao da siječe sabljom. Znao je da može biti takav jer mu je to dopustio položaj u vlasti.

Grad ga se bojao, mnogi su bili uvjereni da bi on mogao i posjeći čovjeka koji bi se usudio suprostaviti mu se. Bio je neženja, veseljak i rado se kartao, ali je malo pio. Upravljanje građanima olakšavali su mu dušnici, među kojima je glavni bio Fabijan Martinčić.

Fabijan Martinčić:

Bio je propalica, zanemaren čovjek koji ne pita gdje će dobiti groš i zaliti grlo.

Martin Tintor:

Pridružio se Vukasovićevim političkim opredjeljenjima. Neugledne vanjštine.