Monika Martinić, 3.u; Analiza Cesarićeve pjesme "Vjetru" (interpretativni esej)

Vjetru

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhnuo mi sjenu.
Al' ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!

Pa ipak, dragi, navrati se opet!

          Pjesma "Vjetru" Dobriše Cesarića pripada lirici. Prema tematskoj podjeli pjesmu ubrajamo u lirsku misaonu ili refleksivnu pjesmu. Prevladavaju osjećaji tuge i samoće.
Dobriša Cesarić rođen je u Požegi 10. siječnja 1902., a umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. Smatra se jednim od najvećih hrvatskih pjesnika.
          Lirski subjekt odnosi se prema vjetru kao prema prijatelju koji ga je došao posjetiti. Vjetar lirskom subjektu želi pružiti utjehu, ali on odbija njegovu pomoć. Lirski subjekt smatra da je prekasno da mu se pomogne. Pribojava se da nije postao sjena, lik u tami. ("Ti rado bi s lica otpuhnuo mi sjenu./ Al ako je ona sa njime već srasla?") Iz posljednjeg stiha u pjesmi zaključujem da u tom trenutku lirski subjekt nije bio spreman odbaciti tugu pa moli vjetar za ponovni posjet. Vjetar predstavlja sreću, kontrast je tuzi i usamljenosti koji su temeljni motivi pjesme.
Pjesma ima tri strofe. Prva je strofa katren, druga tercina, a zadnja strofa ima jedan stih u kojem je sadržan preokret. Stihovi su uglavnom jedanaesterci i deseterci. Uočila sam neka stilska izražajna sredstva poput: metafore ("Ti rado bi s lica otpuhnuo mi sjenu..."/ ""Na križu mračnih misli sam propet..."), epiteta (popdnevni vjetre, mračnih misli), personifikacije ("S lišćem se igraj!"/ "Pa ipak, dragi, navrati opet!") i retoričkog pitanja ("Al ako je ona sa njime već srasla?"). Uočavam i prebacivanje misli iz druge u zadnju strofu.
        U pjesmi lirski subjekt ne zna prihvatiti sreću zato što je već dugo tužan. Tjera sreću od sebe. Poistovjećujem se sa pjesmom jer kao i lirski subjekt, donedavno sam odbacivala sreću, premda je bila preda mnom.