Antun Šoljan, Kratki izlet

(1932. - 1993.)
Suvremeni hrv. književnik, pjesnik, dramatičar, romanopisac i kritičar, prevoditelj i profesor germanistike. Rođen je u Beogradu, a podrijetlom je s otoka Hvara.
Šoljan se u književnosti javlja s generacijom tzv. krugovaša, književnika povezanih s časopisom Krugovi, u kojemu objavljuje svoje prve radove.
Prva objavljena knjiga jest zbirka poezije Na rubu svijeta.
Bio je urednik književnih časopisa Krugovi, Međutim i Kniževnik.

Djela:
poezija: Na rubu svijeta (1956.); Izvan fokusa; Gartlic za čas kratiti; Gazela i druge pjesme; Čitanje Ovidijevih Metamorfoza; Rustichello

novele i pripovijetke: Specijalni izaslanici (1957.); Deset kratkih priča za moju generaciju (1965.); Obiteljska večera (1976.)

romani: Kratki izlet (1965.); Luka (1974.)

KRATKI IZLET

 Radnja Šoljanova romana vremenski je smještena u godine poslije 2. svjetskoga rata, u one oskudne prilike u kojima se već pomalo počinje nazirati pojava "pobunjenika" protiv konvencionalnog življenja i društvenih normi koje sputavaju i strogo usmjeravaju intelektualca individualca.
Skupina mladih i entuzijazmom obuzetih znanstvenika, povjesničara umjetnosti, polazi u Istru na znanstvenu ekskurziju. Cilj je ekskurzije pronalaženje i proučavanje starih fresaka, sačuvanih (možda) u drevnom srcu Istre, u malim i zabačenim, već napola pustim selima.
Organizator je ekskurzije Roko, koi zaraznim oduševljenjem utječe na sve članove ekspedicije. Izrazito je energičan, ali i egocentričan, pun ideja, rođeni vođa koji spretnim manipulacijama pridobiva ljude za "svoju stvar", iskorištavajući i njih i njihova dostignuća za samopromociju.
Pripovjedač, Rokov prijatelj, također se priključuje ekskurziji, promatrajući s distance i s dosta skepse spretne Rokove manipulacije i neiskrene zanose kojima okuplja ljude. Pripovjedaču se čini da Roko u svemu ima neku skrivenu namjeru. Svi sudionici izlet smatraju neformalnim druženjem, samo Roko vidi u svemu "neki viši cilj".

Izletnici kreću u središte Istre, vođeni Rokom i nesigurnom informacijom da se u jednom polusrušenom  i napuštenom samostanu mogu naći stare freske.
Nakon nekog vremena događa se kvar na autobusu, a sudionici žele odustati od daljnjeg puta. Roko prosvjeduje pa svi, više silom nego milom, put nastavljaju pješice. Početno oduševljenje članova ekspedicije slabi pa sudionici jedan po jedan, koristeći, različite izgovore, odustaju.
Uostalom, svima se, osim Roku, pješačenje kroz beskrajni kamenjar i vrućinu čini besmislenim.
Tek naznačen i vrlo upitan cilj ekskurzije sada se čini posve beznačajnim u odnosu prema predstojećim naprima, pa članovi ekskurzije pretpostavljaju znanstvenim dostignućima trivijalne trenutačne ciljeve poput hladne seoske konobe s vinom ili jeftine napuštene kuće.
Na kraju Roko i pripovjedač ostaju sami. Nakon iscrpljujućeg hoda, vođeni više Rokovom tvrdoglavom upornošću nego njegovim pravim poznavanjem puta i cilja, kasno uvečer stižu u samostan. Ondje, na rubu poznatog svijeta, među napola srušenim pljesnivim zidovima, dočekuje ih ostarjeli i od svijeta posve izolirani fratar. Starac, čuvar freski, primi ih s toplom dobrodošlicom, ali se ubrzo ispostavi da su freske posve propale i samo su jedva prepoznatljive mrlje na zidu.
Činjenica da su freske bezvrijedne unosi razdor između Roka i pripovjedača. Pripovjedač se osjeća izmanipuliranim. Optužuje Roka za lažna obećanja, egocentričnost i slavohlepnost. Roko to ne doživljava dramatično - freske su bezvrijedne, put beskoristan i nikome ništa. Velika obećanja, organizacijsi zahvati i entuzijazam velikog vođe nestaju u trenu. Roko ne razumije Pripovjedačevu gorčinu i odlučuje se vratiti natrag te započeti nešto novo.

Roko odlazi, a Pripovjedač ostaje. Ne mogavši se pomiriti s tim da njegovo traženje nije dalo nikakav rezultat, počinje tragati dalje. Ulazi u stari podzemni hodnik, polako napreduje u neizvjesnost kroz mrak i hladnoću, ne prepoznajući cilj prema kojemu ide. Na kraju hodnika, kao na kraju puta od stvarnoga prema nestvarnome, poluslijep od mraka i malaksao od umora, dolazi u goli, sivi i surovi kamenjar u kojemu caruje potpuna praznina.