Johann Wolfgang Goethe, Patnje mladoga Werthera

SADRŽAJ:

Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad.
Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom.

Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu.

Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice.

Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova.

Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on odlazi.
  

Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme.Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama.

Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije više obraćao pažnju.

Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi.
Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga je pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo...
Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo. Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin život. Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio...

LIKOVI:
WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglađen, prilično bogat) mladić. Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili žele naći sebe jer on je uzor kako treba osjećati. Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuđena na propast. Ponaša se kao da ona nema zaručnika te stvara iluzije o zajedničkom životu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti. Njegov emocionalni svijet dominira njegovom osobom i on se, svjestan da mu Lotta nikad neće pripasti, lišava života i kažnjava društvo.

LOTTA: nježna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridržavati se moralnog kodeksa. U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta i zadanu riječ pa, iako pokazuje naklonost i možda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je zatomiti i odbija ga. Osuđena je na isprazan život u svakodnevnom životu malog gradića.

ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu obitelj, a ona je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pružajući joj nadu i sigurnost za sretan i miran budući život. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte dokazao da je baš on njena čvrsta ruka koja je čuva da ne prekorači konvencije društva.

O DJELU:
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj mu se ubio zbog ljubavi i taj čin ga je potaknuo na pisanje ove knjige. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.



KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: epistolarni roman

ZNAČENJE ROMANA:
Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i osjećaja). Značenje je romana:
1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena
2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim razvojem ljudske ličnosti

WERTHER KAO ROMANTIČARSKI JUNAK:
Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je maštanju, uživa u prirodi, u opreci je s društvom i često pesimističan. Karakterizira ga hiperbolizacija osjećaja.

WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI:
Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuđivanje. On joj se ne može oduprijeti i jedini je izlaz iz te krize samoubojstvo. Smrt je za njega oslobođenje od boli i patnje, ali i otvara nadu u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj dimenziji postojanja.

 

GOETHEOV ŽIVOTOPIS:
Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, književnik i mislilac. Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji. Pjesničke prvence objavio je u Leipzigu, gdje je studirao pravo. Plaćao je danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa. To je bilo između njegove šesnaeste i sedamnaeste godine života, kad se vratio kući "slomljenih krila".
Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko značenje.

Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', '' Naukavanje Wilhelma Meistera''...

Sofoklo, Antigona

ŽIVOTOPIS:
Sofoklo je živio od 496. do 406. g. prije Krista.
Grčki je pisac tragedija rodom iz Atene. Napisao je 123 dramska djela, a u cjelini je sačuvano samo sedam tragedija: ''Ajant'', ''Elektra'', Kralj Edip'', ''Antigona'', ''Trahinjanke'', ''Filoktet'' i ''Edip na Kolonu''.
Obilježja Sofoklovih djela: pojačava dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve sadržajno nepovezane trilogije te stvara formu grčke drame; junaci drama više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini; harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost. Zbog svega je ovoga Sofoklo najveći i najsavršeniji antički tragičar.

KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: tragedija u sedam činova

VRIJEME RADNJE: razdoblje stare Grčke
MJESTO RADNJE: Kreontov dvor

TEMA: Antigona pokapa svoga brata
IDEJA: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo.

KOMPOZICIJA:
1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju
2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona ga ne sluša
3. kulminacija: Kreont osuđuje Antigonu na smrt
4. obrat: bogovi govore Kreontu da mora poštedjeti Antigonu
5. rasplet: umire Antigona i Kreontova žena i sin

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ANTIGONA i IZMENA, sestre, Edipove kćeri
KREONT, njihov ujak, tebanski kralj
HEMON, Kreontov sin, Antigonin zaručnik
TIRESIJA, prorok
EURIDIKA, Kreontova žena
stražar
glasnici
zbor tebanskih starješina
pratnja

KREONT: grub vladar, podanici ga ne slušaju i boje ga se, odlučan je, vjeran je zemaljskom zakonu zbog kojega krši božanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a to iskazuje mržnjom prema neprijatelju, u svim ga životnim odlukama vodi mržnja i na taj način ostaje bez obitelji.

ANTIGONA: na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same koliko do božanskih zakona, zbog kojih krši zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u svim je životnim odlukama vodi ljubav.

JEZIK I STIL:
Uzvišen stil pripovijedanja, korišteno je mnoštvo epiteta i aforističnih misli.

ELEMENTI TRAGEDIJE:
Tragični junak: Antigona – poštuje svoja načela i želi pokopati brata
Tragička krivnja: zbog njezinih ju načela osuđuju na smrt
Tragični završetak: Antigona umire
Dramski sukob: odvija se između dobrog – Antigone i lošeg – Kreonta

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI:
Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom".
U djelu "Kralj Edip" opisuje se sukob Edipovih sinova i taj se sukob kasnije odražava na radnju "Antigone". Sami se motiv "Antigone" nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop.
Može se čak reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".

KRATAK SADRŽAJ:

Radnja je ovog djela usko vezena s dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova.
Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena s namjerom da pokori Tebu.
Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mačem tijela, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obredna pokopa.
Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od njezina nauma.
Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju.
Kreont, uznemiren i zaprepašten, naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu, stražari
maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtva čovjeka. Unatoč njezinom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta.

Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i Antigonin zaručnik, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se usprotivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.
U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok s dječakom u pratnji. On razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona.
Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo.
Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće je božanskog načela strmoglavilo u propast i dinastiju i grad.

Albert Camus, Stranac

ŽIVOTOPIS:

Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je filozof, romanopisac, dramatičar i esejist.Rođen je u Alžiru u siromašnoj obitelji.
Ateist s dušom kršćanina. Želi spas moralnih i duhovnih vrijednosti: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora.
Aktivno je radio i kao ovinar.
Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine.
Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (stvarati znači dvaput živjeti). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom i čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Suvremenom svijetu suprotstavlja staru Grčku koja je u svemu znala naći pravu mjeru.
Poginuo je u automobilskoj nesreći.

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman lika/ roman apsurda
TEMA: čovjek kao stranac u svijetu

MJESTO RADNJE: Alžir

O DJELU:
Stranac je kratak roman, simetrično podijeljen u dva dijela (1. dio - 6 poglavlja, 2. dio - 5 poglavlja), u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima.

Prema romanu je 1967. snimljen istoimeni film.

Pripovjedač je ujedno glavni lik, pripovijeda priču i oblikuje događaje u prvom licu. Tehnika solilokvija - posebna vrsta unutarnjeg monologa koji podrazumijeva odsutnost drugih osoba i iskaz je skrivenih misli lika.
Struktura pripovijedanja je linearna, sve što se u romanu zbiva prikazano je kao neposredna događana sadašnjost - izravan (monološki) izvještaj.

Tehnika redukcije - prikaz Mersaultova psihičkog života isključivo kroz elementarne, tj. osjetilne dojmove.

Ishodište takvog pripovjednog svijeta jest apsurd, odnosno ideja da je čovjek koji živi bez iluzija nužno svijetu stranac. On je jednostavno drukčiji i poseban jer se ne zanosi i vegetira uslijed slijeda slučajnosti  koje mu je život ponudio. Njegove reakcije nisu uobičajene, one možda nisu ni suprotne od očekivanih. One su jednostavno izostale.
Camusov Stranac jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenicima.
Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta.

Mersault je tijekom priče došao u dodir s raznim oblicima društvenosti koji oblikuju smisao ljudskog postojanja i svaki put je reagirao kao da se sve zbiva mimo njega.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

MERSAULT: Bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona želi da se vjenčaju, no njemu je svejedno. Nezainteresiran je za sve. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je također nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.  Ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovu uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i otada su u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se s njezinim bratom.

SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog je dana starac psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.


CELESTE, Mersaultova majka

EMANUEL, nadstojnik i upravitelj staračkoga doma

VRATAR DOMA

MASON i njegova žena

O majci:
''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.''

Nakon majčine smrti:
''... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.''

Solidarnost u Strancu

U Strancu Camus karakterizira svoje opravdavanje apsurda kroz iskustva protagonista koji se jednostavno ne prilagođava sustavu. Njegova svojstvena iskrenost remeti staus quo. Mersaultova nesposobnost da laže ne može ga integrirati u društvo i naizmjence prijeti građi mehanizama koji su očekivani od strane strukturalno složenog društva. Prema tome, kazna za njegov zločin nije određena na bazi ubojstva, nego na njegovoj ravnodušnosti prema nedavnoj majčinoj smrti. Čak i nakon duhovno izazovnog razgovora sa svećenikom koji potiče Mersaulta da se pokaje i izabere novi put, Mersault ne puca te ustraje u svojoj ravnodušnosti, on osjeća da smrtnu kaznu donosi društvo prepuno laži.

 
Problematizacija


U našem društvu svaki čovjek koji ne plače na pogrebu svoje majke izvrgava se opasnosti da bude osuđen na smrt. 
Zašto se društvo osjeća ugroženo pred Mersaultom?
Poveznice s Kafkinim Preobražajem?

Samuel Beckett (1906. - 1989.)

Irac, rođen u Dublinu.
Kao deklarirani antifašist priključio se francuskom Pokretu otpora, nastavio je živjeti u Francuskoj.
Od 1945. godine piše na francuskom jeziku i otada počinje njegovo najplodnije razdoblje.
Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

U književnosti se javio modernim romanima napisanim na engleskom jeziku, ali poznatiji je po svojim dramskim djelima koja je napisao na francuskom jeziku.
I prozna i dramska djela prikazuju apsurdnost života i čovjekovu usamljenost.

Romani: Murphy, Molloy
Drame: U očekivanju Godota, Svršetak igre; O, divni dani

Samuel Beckett predstavnik je kazališta apsurda, nazvan kao i Ionesco, klasikom avangarde.
Njegovo djelo U očekivanju Godota jedna je od najpoznatijih antidrama. Svojim je proznim i dramskim radom snažno utjecao na postmoderniste.

Tradicionalna drama
- ima radnju
- ima tradicionalnu dramsku strukturu (uvod, zaplet, kulminacija, peripetija ili obrat, rasplet)
- likovi su psihički i fizički okarakterizirani
- smislenost razgovora - monolozi i dijalozi

Antidrama
- nema radnju
- nema tradicionalne dramske strukture
- razgovor je sveden na govorenje (ljudska usamljenost)
- nemogućnost određivanja granice između stvarnog i nestvarnog, tragičnog i komičnog
- veliku ulogu ima scenska slika i odjek (jeka) riječi, a ne sama riječ

U OČEKIVANJU GODOTA

Vrsta djela: antidrama, tragična farsa
Tema: uzaludno čekanje koje potpuno nadomješta dramsku radnju - u drami se ništa ne događa osim što skitnice Vladimir i Estragon čekaju izvjesnog Godota koji ne dolazi

- u dva čina prikazana su dva dana iz njihove jednolične svakodnevice koja prolaze gotovo identično; čekajući, oni krate vrijeme u besmislenim razgovorima, a jedinu promjenu donose ulasci Pozza i Luckyja (neobičnog para gospodara i sluge) te Dječaka koji na kraju svakog čina donosi istovjetnu poruku: Godot neće doći danas, ali će posve sigurno doći sutra

- Beckettova vizija svijeta je mračna i pesimistična
- njegovi likovi životare u parovima, uneobičnoj međuovisnosti
- njihov je položaj posljedica nečega što se dogodilo prije početka drame
- bez obzira tko je u tom odnosu mučitelj, a tko žrtva, svi jednako pate jer su zarobljeni u zajedničkoj tragediji besmislenoga postojanja

- i inače, tipični Beckettovi likovi su beskućnici, skitnice, društveni otpadnici - svedeni su na golo postojanje i gotovo da nemaju individualnih obilježja
- na oblikovanje beketovskih likova utjecao je cirkus, varijete i nijemi film, pa kod njih prepoznajemo klaunovske gegove, Chaplinove geste i druge signale dehumanizacije čovjeka

Simbolika čekanja Godota

Godot - god - bog
- sudbinsko čekanje, nada,vjera u nekoga ili nešto što može pružiti smisao životu
- fraza čekati Godota ušla je u svakodnevni govor u smislu uzaludno čekati

DRAMA (uvod)

Kompozicija drame

- već je Aristotel, prvi i najznačajniji teoretičar drame u europskoj povijesti, tvrdio o potrebi JEDINSTVA unutar drame
- tri jedinstva - jedinstvo mjesta, vremena i radnje - radnja se mora odvijati na jednome mjestu, unutar 24 sata i ne smije biti paralelnih zapleta
- to vrijedi za klasične (tradicionalne) drame

- kasnije su teoretičari zaključili da se idealno sastavljena drama sastoji od 5 dijelova:
1. EKSPOZICIJA - uvodni dio
2. ZAPLET - dinamički motivi koji pokreću radnju izazivanjem suprotnosti
3. KULMINACIJA - kad napetost naraste do potrebe razrješenja, no još nije jasno u kojem smjeru
4. PERIPETIJA - radnja odjednom skreće u određenom smjeru
5. RASPLET - dio drame u kojem se razrješuju svi sukobi, protuslovlja i napetosti

Dramska se radnja dijeli na manje dijelove - ČINOVE, a činovi na SCENE (prizore, slike).

Razvoj grčke tragedije

tragos - jarac
oda - pjesma
tragedija - jarčeva pjesma

- u staroj Grčkoj kazališne svečanosti priređivale su se u određeno doba godine i trajale su 3 do 5 dana; ulaz je bio besplatan, a za njihova trajanja prestajale su političke borbe i bojni pothvati

- u trgovištima, na mjestima određenim za ples, pedeset koreuta (članova kora, tj. zbora) pleše kolo oko žrtvenika; oni predstavljaju ljude-jarce ili satire koji oplakuju Dionizovu muku i smrt
- Dionizov kult je nastavak pradavnih obreda - jarac simbolizira žrtvenu životinju iz pradavnih vremena
- tužaljka koreuta počela se dijeliti na odlomke kako bi kor predahnuo, i tada je između pojedinih strofa uvedena solistička dionica recitatora
- uskoro će Tespis kojega smatramo osnivačem tragedije (6. st. pr. Kr.) ukinuti grubo bojanje lica koreuta i uvesti masku od tkanine prelivene gipsom
- recitator se preobražava u glumca, a tužaljke koreuta pretvaraju se u dijaloge

korifej - korovođa - prvi glumac (uveo Tespis u 6. st. pr. Kr.)
Eshil - uvodi drugog glumca
Sofoklo - uvodi trećeg glumca (5. st. pr. Kr.)

- za stare Grke umjetnost je bila OPONAŠANJE (MIMESIS), a tragedija je bila osobito cijenjena zbog mišljenja da oponaša ljudsko djelovanje i život
- tragični junak je primjer ljudske nesavršenosti, on tragično završava zbog nedovoljnog poznavanja okolnosti koje ga uništavaju
- taj nedostatak uvida u vlastiti udes (HAMARTIA) osobina je svih ljudi
- gledatelj će osjetiti samilost i zajedništvo s likovima (SYMATHIA), a proživljavajući s likom njegove osjećaje, doći će do pročišćenja osjećaja (KATARZA)

Razvoj antičke komedije

Komedija se, kao i tragedija, razvila iz grčkih obreda koji su slavili plodnost.
- teme komedija bile su suvremene - aktualnosti ili osobe iz javnog života
- likovi su predstavnici ljudi s tipičnim manama
- jednostavan stil
- kor u ulozi neke fantastične simbolične skupine (ose, žabe, oblaci)
- njevćei grčki komediograf je Aristofan (5./4. st. pr. Kr.)
- najveći predstavnik rimske komedije bio je Plaut - u komediju je uveo stalne likove (lik škrtoga starca, zaljubljenog mladića, lukavog sluge)

- u srednjem vijeku se komedijom smatralo svako djelo, bez obzira na književnu vrstu, koje je počelo tužno, a završilo sretno
- renesansna komedija (15. i 16. stoljeće) slijedi Plautov primjer (kod nas je predstavnik Marin Držić)
- u renesansi se također javlja commedia dell' arte, utemeljena na improvizaciji glumaca koji imaju samo zadan razvoj radnje, likovi predstavljaju tipove ljudi i imaju stalna imena

Komedija ljudskim slabostima i manama te društvenim pojavama pristupa različito:
1. HUMOROM - bez želje za osudom, razumijevanje i inzistiranje na smiješnome
2. IRONIJOM - govori se suprotno od onoga što se misli, podrugljivi ton
3. SATIROM - oštro osuđivanje ljudskih slabosti i mana te društvenih vrijednosti
4. SARKAZMOM - zlobno, zajedljivo i pakosno komentiranje
5. GROTESKOM - prikazuju se osobe i situacije u nakaznim i neprirodnim oblicima pa cjelina djeluje zastrašujuće - istovremeno tragično i smiješno

Vrste komedije

- komedija karaktera - komične efekte gradi na tipovima karaktera koji su smiješni zbog neke mane ili pretjeranosti
- komedija intrige - zapleti nastali zbog nerazumijevanja, nesporazuma, nepažnje
- komedija situacije - neobične, neočekivane, nepredviđene, čak i nemoguće situacije
- komedija konverzacije - duhoviti dijalozi

Posebne vrste komedije

farsa - lakomislena scenska igra; sirov i vulgaran humor
lakrdija - vrsta komedije koja se temelji na priprostom humoru
vodvilj - kraća komična drama - jednočinka uglavnom

Homer

- najpoznatiji europski pjesnik čija su djela prva sačuvana (8.st.pr.Kr.)
- o Homeru nemamo niti jedan poznati sačuvani biografski podatak, a predaji pripadaju tvrdnje o tome gdje je živio, o njegovu skitalačkom načinu života, navodnoj sljepoći i autorstvu epova
- oko mjesta Homerova rođenja sporilo se desetak gradova i otoka - najvjerojatnije je da potječe iz Smirne u Maloj Aziji (Izmir, Turska), na što navode neka jezična obilježja njegovih epova 

- poteškoće stvara i okolnost što je Homer tipičan skrivenog epskog pripovjedača koji u svojim djelima ništa ne govori o sebi
- nedostatak pouzdanih povijesnih činjenica o Homeru i njegovu stvaralaštvu izvor je tz. Homerskog pitanja, a ono glasi:

Jesu li Ilijada i Odiseja u cijelosti djelo jednog čovjeka ili su samo u jednu cjelinu spojene junačke narodne pjesme starih Grka koje su već kružile usmenom predajom?

- u antici se u Homerovo autorstvo epova nije sumnjalo, homersko pitanje tekovina je novoga vremena (18.st.)
1. UNITARISTI - smatraju da je Homer autor obaju epova - dosljedna karakterizacija likova, jedinstvenost radnje, jezik, stil i način pripovijedanja

2. ANALITIČARI (PLURALISTI) - misle da su epovi djelo više autora - nedosljednost pojedinih dijelova, interpretacije pojedinih dijelova radnje 

3. NEOUNITARISTI (pojavili su se u novije vrijeme) - misle da je Homer napisao Ilijadu, a neto drugi Odiseju (ukazuju na pojedine stilske i jezične razlike u djelima) 

Prevladava mišljenje unitarista!

homer - opća imenica - lutalica, slijepac
Ilij (Ilion) - grčko ime grada Troje