Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Kabanica

Rođen je u Ukrajini. Kasnije je živio u Petrogradu. Prijateljevao je s Puškinom koji ga je poticao na književno stvaranje.
Pisao je pripovijetke, romane i komedije.
Pripovijetkom Kabanica utemeljio je rusku realističku književnost, a romanom Mrtve duše oblikovao je ruski realistički roman.
Pripadao je ruskome ranom realizmu.
Svi smo mi izašli iz Gogoljeve kabanice. (Fjodor Mihajlovič Dostojevski)

Djela:
Večeri na majuru kod Dikanjke - zbirka pripovijedaka - romantičarski stil
Petrogradske pripovijesti - zaokret prema realizmu (u njoj je objavljena i Kabanica)
Taras Buljba - roman
Mrtve duše - roman
Revizor - komedija

KABANICA

Godina nastanka: 1841.
Vrsta: pripovijetka
Tema: sudbina maloga čovjeka - činovnika, u svijetu u kojem su ljudi otuđeni
Stilska obilježja: jednostavna fabula, stepenasta kompozicija, a pripovijedanje je nalik usmenome kazivanju

- naglašavanje beznačajnosti i anonimnosti glavnoga lika Akakija Akakijeviča Bašmačkina koji se ističe samo neobičnim imenom
- kritika administrativnog aparata carske Rusije - apsurdna hijerarhija i lažni autoriteti
- prikaz monomana - osobe kojom vlada opsesija/ jedna strast kojoj je podređen čitav život

Groteskni realizam - smijeh kroz suze; humor koji uz realističko pripovijedanje često prelazi u grotesku - time je ukazivao na negativne pojave u ruskome društvu svoga doba

Realistički elementi Gogoljeva stila:
- prikaz različitih sredina (grada i provincije)
- detaljizam opisa
- prikaz suvremenoga društva s naglaskom na niže društvene slojeve
- kritika negativnih društvenih pojava
- stvaranje likova tipova
- socijalno-psihološka karakterizacija likova

Odmak od realističke metode:
- humor i groteska
- fantastika
- pripovjedač koji intervenira u radnju

Marko Marulić, Judita

Marko Marulić najveći je hrvatski humanistički i renesansni pisac. Suvremenici su ga još za života smatrali klasikom, a nazivalo ga se i splitskim Vergilijem. Označio je početak hrvatske umjetničke književnosti, tj. napisao je ep Judita, prvo djelo na hrvatskome jeziku. Zbog toga je nazvan Ocem hrvatske književnosti.

Judita je jedino Marulićevo djelo na hrvatskome jeziku objavljeno za života. Napisana je 1501. godine, a tiskana 1521.

Ostala djela na hrvatskome jeziku (djela s renesansnim obilježjima):
Suzana - spjev biblijske tematike
Molitva suprotiva Turkom - pjesma

JUDITA

Vrsta djela: kršćansko-vergilijanski ep
(kršćanska tematika podrijetlom iz starozavjetne priče o udovici Juditi, pisana po uzoru na Vergilija)

Stih: dvostruko rimovani dvanaesterac - tu je vrstu stiha Marulić naslijedio od začinjavaca (domaćih čakavskih pjesnika)
Jezik: splitska čakavština

Kompozicija:
- na početku djela nalaze se dva prozna priloga: a) Istorija sva na kratko ka se uzdrži u ovih knjigah - sažeto prepričan sadržaj biblijske priče o Juditi; b) posveta don Dujmu Balistriliću, Marulićevu kumu, u kojoj se obrazlaže namjera pisanja epa
- 6 pjevanja - libara (Libro parvo, Libro drugo...)

Ideja djela: 
Poput hrabre i pobožne udovice Judite i Hrvati se mogu oduprijeti Turcima (najvećem političkom problemu Marulićeva vremena) s vjerom u Boga i slogom.

Uzori i utjecaji:
-  Vergilijev uzor očituje se u pravilnoj kompoziciji, pjesničkim slikama i psihološkom portretiranju likova
- od srednjovjekovnih pjesnika preuzima obradu teme u stihovima (dvostruko rimovanim dvanaestercima)
- renesansni utjecaji: Judita je oblikovana prema predodžbama renesansne ljepotice, odjevena je po splitskoj, odnosno mletačkoj modi te opisana petrarkističkim motivima

August Šenoa, Seljačka buna

Vrsta: povijesni roman
Objavljen je 1877. u Vijencu.
Vrijeme radnje: druga polovina 16. stoljeća
Mjesto radnje: Stubica i okolica, Zagreb

U fabuli romana isprepleću se povijesni i ljubavni dijelovi.
Ideja romana: stabilnost države ugrožava njezina unutrašnja nestabilnost uvjetovana socijalnim prilikama i sukobom među klasama

Romantičarska obilježja djela:
- ljubavna fabula
- sentimentalnost i patetičnost u opisivanju
- crno-bijela karakterizacija likova

Realistička obilježja djela:
- društveni problem: nezadovoljstvo seljaka zbog samovolje i okrutnosti Franje Tahija
- prikaz bitke
- prikaz povijesnih i političkih prilika u Hrvatskoj u 16. stoljeću

Prisutne su masovne scene borbi, no lik koji je najviše istaknut je Matija Gubec, vođa pobunjenih seljaka koji je u izravnom sukobu sa Franjom Tahijem. Njega kasnije seljaci izaberu kao svoga vođu. Gubec je lik preko kojeg čitatelji mogu saznati Šenoine stavove prema cijelom događaju, on je moralan, pravedan, hrabar i pametan. Protivi se nasilju, a na kraju djela daje život kako bi spasio nekolicinu svojih ljudi.

Radnja romana rascjepkana je u nekoliko paralelnih radnji. Prva je ona koja opisuje sukob između Uršule Heningove, vlasnice pola imanja Stubice i Susedgrada te Franje Tahija kojemu je namjera Uršulu protjerati s imanja. Zbog ovog sukoba i dolazi do bune. Franjo Tahi opisan je kao vlastelin koji iskorištava svoje seljake i sve im uzima, dok je na početku romana Uršula ta koja je na strani seljaka.
Kasnije se saznaje kako ona želi oženiti svoju kćer za Tahijeva sina pa se seljaci okreću i protiv nje, točnije protiv cijelog plemstva. Ona je prikazana kao jaka i hrabra žena koja zbog okolnosti postaje nasilna i gruba. Najbitnija je samoj sebi i gleda kako bi najbolje prošla. Tahi je suprotnost, pohlepan je i okrutan, nikad mu nije dosta, u ljudima izaziva strahopoštovanje. Autor ga je opisao kao malenog i ružnog, čime je još više istaknuo njegove karakteristike.

Roman obrađuje još nekoliko radnji, na primjer, nesretnu ljubav između Đure Mogajića i Jane te odnos Jane i Tahija. Zbog Jane je Tahi na kraju i kažnjen.
Roman završava univerzalnom porukom kojom Šenoa želi istaknuti kako pravda mora postojati i kako bi svi trebali učiti na pogreškama koje su se dogodile u prošlosti.

Šenoini povijesni romani

Šenoin uzor bio je škotski romanopisac Walter Scott kojeg se naziva "ocem povijesnoga romana". Scott je pripadao drugoj generaciji engleskih romantičara i usavršio je povijesni roman miješajući povijesne činjenice s fikcijom. Jedan je od njegovih najpoznatijih romana Ivanhoe (1819.) Bit njegovih romana je u vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja na temelju istraživanja autentičnih dokumenata. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti i odluke djelovale na život običnih, malih ljudi. Povijest stoga više nema funkciju pozadine i kulise zbivanja: ona je akter romanesknoga svijeta i bitan čimbenik zbivanja. Poticaj književnom djelu redovito je nekakav konkretan povijesni događaj, a oko njega stvaralačka mašta plete mrežu fikcionalnih zbivanja čiji su junaci izmišljeni ili povijesno beznačajni. Ti deheroizirani junacisvojom prosječnošću  postaju utjelovljenje obične građanske čitateljske publike koja i postaje glavni potršač romana.

Šenoa je povijesnu građu sakupljao i proučavao u arhivima i starim knjigama, a s druge strane smatra da stvarnost sadrži građu za roman, ali je treba umjetnički oblikovati (realistički princip).
Za Šenou je povijest učiteljica života.

Renesansa u Europi (uvod)

Trajanje: 15. i 16. stoljeće

Javila se najprije u Italiji, a zatim i u ostalim dijelovima Europe.
 Francuski renaissance znači preporod, obnova. Sam naziv ukazuje da u renesansi dolazi do preporoda znanosti i umjetnosti. Kultura se oslobađa okvira srednjovjekovnoga svjetonazora (crkvena dogma, sakralne teme, strah od grijeha) i oblikuje novi ideal stvaralačkog i slobodnog pojedinca.
Pojam renesansnoga čovjeka je Leonardo da Vinci, najsvestraniji genij renesanse koji se bavio umjetnošću, znanošću, astronomijom.
Homo universalis - univerzalan (svestran) čovjek koji sudjeluje  u svim područjima ljudskoga interesa

Društvene i političke okolnosti u kojima se razvija renesansa:
- otkriće novih kontinenata
- razvoj gradova i trgovačke klase
- otkriće kompasa
- izum tiskarskoga stroja
- otkriće baruta
- pojava protestantizma
- nova slika svijeta (umjesto geocentričnog heliocentrični sustav)

Ekonomski razvoj utječe i na umjetnički razvoj (npr. otkriće tiskarskoga stroja  omogućuje da knjiga bude dostupna svima i da se ljudska znanja brže prenose).

Značajke renesanse u književnosti:
- individualizam - renesansni ideal je čovjek  koji razvija sve svoje sposobnosti
- novi sustav književnih vrsta
- svjetovna tematika
- pisanje na narodnim jezicima
- jasnoća u izražavanju i sklad u izrazu (pregledna i simetrična kompozicija)

Predstavnici i djela:

Ludovico Ariosto, Bijesni Orlando (talijanska književnost) - viteško-romantični ep
Miguel de Cervantes, Bistri vitez Don Quijote od Manche (španjolska književnost) - roman
Francois Rabelais, Gargantua i Pantagruel (francuska književnost) - satirični roman; ubraja se u najveća djela svjetske komike
Michel de Montaigne, Eseji (francuska književnost) - zbirka eseja; Montaigne jeutemeljitelj eseja kao zasebne književne vrste
William Shakespeare, Hamlet (engleska književnost) - tragedija

William Shakespeare: pregled stvaralaštva

William Shakespeare rodio se u Stratfordu na rijeci Avon. Vjerojatno je u rodnome mjestu pohađao latinsku školu i tako stekao nužnu naobrazbu. Oženio se mlad, kao osamnaestogodišnjak, imao troje djece, a jedan mu se sin zvao Hamlet.
Odlazi u London gdje njegov talent i sposobnosti brzo dolaze do izražaja. Bio je član glumačke družine i suvlasnik kazališta Globe.

Mnoga se Shakespeareova djela ne mogu razvrstati u određenu književnu vrstu jer se u njima miješaju komični i tragični elementi, a imaju i specifičnu kompoziciju koja se ne uklapa u odrednice pojedinih vrsta.

Uobičajeno je njegovo bogato stvaralaštvo dijeliti u dvije faze:

1. RANA FAZA (FAZA NAUKOVANJA): djela napisana između 1589.  i 1592.
Komedije s plautovskim elementima
Komedija zabluda
Ukroćena goropadnica
Dva gospodina iz Verone
Jalov ljubavni trud

Tragedija
Tit Andronik

Povijesne drame
Henrik Vl.
Richard lll.
Kralj John

2. ZRELA FAZA (FAZA PISANJA ZA KAZALIŠTE)
Lirske drame - posebno je naglašena emocionalna strana likova, njihovi su osjećaji iskreni i često idealizirani; likovi se izražavaju raskošnim i bogatim pjesničkim jezikom

Romeo i Julija (tragedija)
San Ivanjske noći (komedija, pastoralna drama)
Mletački trgovac (komedija)
Richard ll. (povijesna drama)

Velike komedije (zlatne komedije) - različiti tipovi ljudi, predstavnici malograđanštine
Mnogo vike ni za što
Kako vam drago
Na Tri kralja ili kako hoćete
Vesele žene windzorske

U ovoj fazi nastaju i povijesne drame Henrik lV., Henrik V. i tragedija Julije Cezar.

Velike tragedije - studije čovjekove prirode, njegova morala i ponašanja; glavni su likovi opsjednuti nekom egzistencijalnom odlukom: osveta (Hanlet), ljubomora (Othello), težnja za vlašću (Macbeth); naglasak je na psihološkoj karakterizaciji likova - uglavnom su to moćni pojedinci čija karakterna slabost dovodi do kobnih posljedica za njih i njihovu okolinu
Hamlet
Othelo
Kralj Lear
Macbeth
Antonije i Kleopatra
Timon Atenjanin
Koriolan

U ovoj fazi nastaje i nekoliko mračnih ili problemskih komedija koje atmosferom i sadržajem odudaraju od uobičajenih komedija:
Triolo i Kresida
Sve je dobro što se dobro svrši
Mjera za mjeru

Romance - spaja se tragično i komično, likovi su uzdignuti na razinu simbola, miješaju se prirodno i natprirodno
Periklo
Cimbelin
Zimska priča
Oluja

William Shakespeare po mišljenju je mnogih povjesničara književnosti najbolji pisac svih vremena. Njegovi su dramski karakteri jaki ljudi koji su se našli u odlučujućim životnim situacijama.
Shakespeare je stvarao potkraj renesanse, u vrijeme kad se mijenja čovjekov svjetonazor, kada on sumnja u samoga sebe.U načinu književnoga stvaranja to je vidljivo u spajanju često protuslovnih elemenata - što je obilježje novoga, barkonoga, stila - manirizma.

Citati iz Shakespeareovih djela:

Nešto je trulo u državi danskoj. (Hamlet)

Čuvaj se ida martovskih. (Julije Cezar)

... neka osjeti da je od zimijskoga zuba bolnije imati nezahvalno dijete... (Kralj Lear)

Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi, i snovima je obavit naš kratki život. (Oluja)

Poezija Petra Preradovića (interpretativni esej)

Esej treba imati od 400 do 600 riječi i uključivati:

- motivsko-tematsku i jezično-stilsku analizu pjesama Miruj, miruj, srce moje!, Ljudsko srce, Mrtva ljubav i Pjesnik
- u uvodnome dijelu eseja treba prikazati osnovne podatke iz Preradovićeva životopisa, a u zaključnome dijelu obuhvatiti etape Preradovićeva stvaralaštva i smjestiti navedene pjesme u kontekst toga stvaralaštva uz osobni osvrt i doživljaj iščitanih pjesama

Moguće smjernice za interpretaciju pjesama:

Miruj, miruj, srce moje!
- romantičarski elementi u pjesmi
- doživljaj svijeta lirskoga subjekta

Ljudsko srce
- doživljaj svijeta lirskoga subjekta
- ljudske karakteristike iznesene u pjesmi
- refleksivnost pjesme
- aforistični stihovi

Mrtva ljubav
- motiv pretvorbe mrtve ljubavi u zemlji i u moru
- zašto lirski subjekt odlučuje svoju mrtvu ljubav uzdignuti na nebo
- odnos materijalnih i duhovnih vrijednosti
- kako lirski subjekt doživljava ljude
- petrarkistički elementi u pjesmi

Pjesnik
- sudionici lirskoga dijaloga; alegoričnost
- pjesnikova i sokolova perspektiva o pitanju pjesnikove uloge u svijetu
- motiv razapetosti pjesnika
- ilirska ideja i viđenje uloge pjesnika
- kako ti shvaćaš pjesnikovu ulogu u svijetu

Francesco Petrarca, Kanconijer

- zahvaljujući djelima na latinskome jeziku, već je za života postao cijenjeni humanist
- mnogo je putovao upoznavajući antičku baštinu, a bio je ovjenčan i lovorovim vijencem
- Petrarca je vremenski pripadao srednjem vijeku, ali se svojim djelom predstavio kao čovjek novoga vijeka

Djela na latinskome jeziku:
Moja tajna - trodnevni dijalog između pjesnika i svetoga Augustina u prisutnosti Istine
Afrika - nedovršeni spjev koji veliča slavu Rima i Italije
O slavnim ljudima - životopisi slavnih Rimljana
Knjige o spomena vrijednim stvarima - povijesne anegdote

Kanconijer
- zbirka pjesama koja se sastoji od 366 pjesama, uglavnom soneta
- posvećene su Lauri de Sade, Petrarcinoj idealnoj ženi koja je uzdignuta do ideala fizičke i duhovne ljepote
- broj pjesama nema simbolično značenje kao kod Dantea, a nisu ni kronološki poredane  - dominirao je umjetnički kriterij
- pjesme su raspoređene u zbirci tako da postupno raščlanjuju  doživljaj ljubavi i kolebanje između ovozemaljske ljubavi i vjere
- pisan je talijanskim jezikom; u njemu je na tradiciji trubadurske lirike i slatkog novog stila (talijanska pjesnička škola) stvorio novi uzorak pjesništva
Petrarcu smatramo prvim modernim pjesnikom. Taj je naziv zaslužio zbog stavljanja samoga sebe u središte svoje poezije.

U 15. i 16. stoljeću Europom se proširio PETRARKIZAM, stil u kojem se nastojalo oponašati Petrarcinu poeziju.

William Shakespeare, Hamlet (smjernice za lektiru)

Ovo su neke smjernice za čitanje drame, a pitanja u provjeri lektire mogu biti slično ili drugačije oblikovana.

1. Zašto kralju i kraljici odgovara Hamletova šutnja?
2. Zašto kralja uznemiruje Hamlet?
3. Tko sve u drami ima ulogu uhode i zašto?
4. Kako je Klaudije pokušao manipulirati i Hamletom, i Laertom i Ofelijom?
5. Objasni ulogu predstave u predstavi.
6. Opiši tu predstavu.
7. Prokomentiraj simboliku imena predstave.
8. Kako je kralj reagirao na predstavu?
9. Kako je Hamlet objasnio njegovu reakciju?
10. Zašto Hamlet optužuje Ofeliju?
11. Kako Hamlet doživljava Ofeliju prije nego saznaje istinu o očevu ubojstvu, a kako nakn toga?
12. Možemo li govoriti o ljubavi između Hamleta i Ofelije?
13. Zašto se Hamlet često na plakatima za predstave ili filmove prikazuje s lubanjom u ruci?
14. Tko je Yorick?
15. Koliko godina ima Hamlet i kako to saznajemo?
16. Poveži sudbine Hamleta i Fortinbrasa. Što im je zajedničko?
17. U kojim se dijelovima drame pojavljuju komični elementi?
18. Koja se pitanja skrivaju iza izraza Biti ili ne biti?
19. Komentiraj Hamletovu misao da nas razmišljanje čini kukavicama.
20. Izdvoji mjesta na kojima se zbiva radnja. Koja je uloga prostora u razvoju dramske radnje?

Sklonidba imenica (domaća zadaća za 2.G1 i 2.R)

1.Isprintajte ili prepišite tekstove.

2. Podcrtajte imenice, označite ih kraticama za padeže.

a) Moru nije lako odrediti boju. Zovemo ga sinjim, premda nije posvud ni svagda sinje. Pod oblacima je sivo, u noći crno, pri izlasku i zalasku sunca zlatno; u predvečerje, ljeti, porumeni; po buri, kad se zapjeni, pobijeli; u plićacima je svijetlo, ponegdje zamućeno; kad mu povjetarac namreška površinu ili je uzburka oluja, ne znamo zapravo kakvo je. Posade su plovile prema dalekim obalama pribojavajući se nepoznatoga. Mornari su nakon povratka gledali drugačije i sebe i more. Onaj tko je više vidio, poželio je još više - tako započinju i završavaju priče o Mediteranu.

b) U veljači se na mjesečini mogu vidjeti kune kako se nagone po drveću. Pušu i reže, mužjaci se natjeruju po granama, ludo skaču. Dotle ženka mirno gleda. Očito je nužna što dulja borba i što žešća ljubomora, kako bi se ženka napokon predala najsnažnijem mužjaku. Kunica koti mladunce u šupljemu drveću. Ležaj obloži mahovinom. Katkad ih okoti u vjeveričinu ili svrakinu gnijezdu. Vidra u jami pod korijenjem staroga drveta na toplu i meku ležaju njeguje mladunčad.

3. Prepišite istaknute rečenice u tekstovima i odredite vrstu riječi svakoj pojedinoj riječi.

Humanizam u hrvatskoj književnosti

Književnost hrvatskoga humanizma javlja se u 15. stoljeću pod talijanskim utjecajem duž jadranske obale.
U središtu je umjetničkoga stvaranja čovjek, a uzor su antički i talijanski humanistički autori.

Hrvatski humanisti djelovali su u domovini i izvan nje, uglavnom na dvorovima stranih vladara, djela su pisali latinskim jezikom, univerzalnim jezikom učenih ljudi tadašnje Europe.

Hrvatski latinitet tijekom humanizma - pisanje, tj. stvaralaštvo hrvatskih književnika na latinskome jeziku (Marko Marulić, Ivan Česmički)
Hrvatski latinizam postoji kontinuirano od 9. stoljeća do sredine 19. stoljeća

- od 9. do 14. stoljeća - srednjovjekovni latinitet - uprava, školstvo, javni život, službeni jezik katoličke crkve
- u 15. i 16. stoljeću - humanistički latinitet
- latinski jezik je bio službeni jezik u Hrvatskome saboru do 1847.godine

Hrvatska humanistička književnost razvijala se u priobalnim gradskim središtima - humanističkim krugovima (centrima):

1. ZADAR - početkom 15. stoljeća zadarski humanisti okupljaju se oko samostana svetoga Krševana, a u drugoj polovini 15. stoljeća središtem zadarskih humanista postaje ninski biskup Juraj Divnić.

2. ŠIBENIK
Juraj Šižgorić, Tri knjige elegija i lirskih pjesama - tiskana je u Mlecima 1477. - prva hrvatska tiskana zbirka pjesama

Antun Vrančić, diplomat
Faust Frančić, autor prvoga hrvatskoga rječnika (1595.) i izumitelj padobrana

3. SPLIT
Marko Marulić - "Otac hrvatske književnosti" - najugledniji predstavnik hrvatskoga humanizma
Frane Božićević - Natalis, pjesnik i Marulićev biograf

4. TROGIR
Fran Trankvil Andreis - pisao je govore, filozofske rasprave, poslanice i pjesme
Koriolan Ćipiko - pjesnik

5. DUBROVNIK
- humanističko središte u kojem se najdulje održalo stvaralaštvo na latinskome jeziku (sve do 18. stoljeća)
Karlo Pucić - lirski pjesnik
Ludovik Crijević Tuberon - povjesičar
Ilija Crijević - lirski pjesnik

6. HVAR
Vinko Pribojević - povjesničar i književnik
Jeronim Bartučević - pjesnik

7. ISTRA
Matija Vlačić Ilirik - protestantski teolog, crkveni povjesničar i jezikoslovac; predavao je na njemačkim sveučilištima

8. KOTOR
Nikola Modruški (Nikola Kotoranin), biskup

9. SJEVERNA HRVATSKA
- izvan domovine u 15. stoljeću djeluju Ivan Vitez od Sredne i Ivan Česmički
_____________________________________

IVAN ČESMIČKI (JANUS PANNONIUS)
- njegov ujak Ivan Vitez od Sredne poslao ga je na školovanje u Italiju; u Padovi je završio studij prava
- vratio se u Ugarsku gdje u 26. godini postaje biskup u Pečuhu, nakon toga je bio u službi kralja Matije Korvina u Budimu
- pisao je elegije i epigrame

ANTUN VRANČIĆ - rođen je u Šibeniku
- nakon studija u Padovi, Beču i Krakovu započeo je diplomatsku karijeru
- dvadeset godina proveo je u službi Ivana Zapolje i u tom je razdoblju proputovao cijelu Europu kao član političkih ili crkvenih poslanstava
- godine 1533. poslan je u Carigrad kao pregovarač sa sultanom Sulejmanom; za uspješnost misije nagrađen je mjestom kraljeva savjetnika
- pred smrt papa ga je imenovao kardinalom
Epistule/ Pisma - poslanice u kojima je iznosio svoja zapažanja s putovanja i diplomatskih misija
_____________________________________

HUMANISTIČKA ELEGIJA - pisana je po uzoru na antičku elegiju;
vrsta strofe - elegijski distih
Teme: bol zbog potresnih događaja (nesreće, gubitka najdražih, razaranja domovine, ljubavne boli i sl.)
- elegijom se mogu izraziti osjećaji pojedinca, ali i kolektivni osjećaji

AUTOBIOGRAFSKA ELEGIJA - u njoj se izražava humanistička svijest o čovjeku pojedincu pa temom elegije postaju prizori i događaji iz piščeva osobnoga života obrađeni na književni način