August Šenoa, Seljačka buna

Vrsta: povijesni roman
Objavljen je 1877. u Vijencu.
Vrijeme radnje: druga polovina 16. stoljeća
Mjesto radnje: Stubica i okolica, Zagreb

U fabuli romana isprepleću se povijesni i ljubavni dijelovi.
Ideja romana: stabilnost države ugrožava njezina unutrašnja nestabilnost uvjetovana socijalnim prilikama i sukobom među klasama

Romantičarska obilježja djela:
- ljubavna fabula
- sentimentalnost i patetičnost u opisivanju
- crno-bijela karakterizacija likova

Realistička obilježja djela:
- društveni problem: nezadovoljstvo seljaka zbog samovolje i okrutnosti Franje Tahija
- prikaz bitke
- prikaz povijesnih i političkih prilika u Hrvatskoj u 16. stoljeću

Prisutne su masovne scene borbi, no lik koji je najviše istaknut je Matija Gubec, vođa pobunjenih seljaka koji je u izravnom sukobu sa Franjom Tahijem. Njega kasnije seljaci izaberu kao svoga vođu. Gubec je lik preko kojeg čitatelji mogu saznati Šenoine stavove prema cijelom događaju, on je moralan, pravedan, hrabar i pametan. Protivi se nasilju, a na kraju djela daje život kako bi spasio nekolicinu svojih ljudi.

Radnja romana rascjepkana je u nekoliko paralelnih radnji. Prva je ona koja opisuje sukob između Uršule Heningove, vlasnice pola imanja Stubice i Susedgrada te Franje Tahija kojemu je namjera Uršulu protjerati s imanja. Zbog ovog sukoba i dolazi do bune. Franjo Tahi opisan je kao vlastelin koji iskorištava svoje seljake i sve im uzima, dok je na početku romana Uršula ta koja je na strani seljaka.
Kasnije se saznaje kako ona želi oženiti svoju kćer za Tahijeva sina pa se seljaci okreću i protiv nje, točnije protiv cijelog plemstva. Ona je prikazana kao jaka i hrabra žena koja zbog okolnosti postaje nasilna i gruba. Najbitnija je samoj sebi i gleda kako bi najbolje prošla. Tahi je suprotnost, pohlepan je i okrutan, nikad mu nije dosta, u ljudima izaziva strahopoštovanje. Autor ga je opisao kao malenog i ružnog, čime je još više istaknuo njegove karakteristike.

Roman obrađuje još nekoliko radnji, na primjer, nesretnu ljubav između Đure Mogajića i Jane te odnos Jane i Tahija. Zbog Jane je Tahi na kraju i kažnjen.
Roman završava univerzalnom porukom kojom Šenoa želi istaknuti kako pravda mora postojati i kako bi svi trebali učiti na pogreškama koje su se dogodile u prošlosti.

Šenoini povijesni romani

Šenoin uzor bio je škotski romanopisac Walter Scott kojeg se naziva "ocem povijesnoga romana". Scott je pripadao drugoj generaciji engleskih romantičara i usavršio je povijesni roman miješajući povijesne činjenice s fikcijom. Jedan je od njegovih najpoznatijih romana Ivanhoe (1819.) Bit njegovih romana je u vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja na temelju istraživanja autentičnih dokumenata. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti i odluke djelovale na život običnih, malih ljudi. Povijest stoga više nema funkciju pozadine i kulise zbivanja: ona je akter romanesknoga svijeta i bitan čimbenik zbivanja. Poticaj književnom djelu redovito je nekakav konkretan povijesni događaj, a oko njega stvaralačka mašta plete mrežu fikcionalnih zbivanja čiji su junaci izmišljeni ili povijesno beznačajni. Ti deheroizirani junacisvojom prosječnošću  postaju utjelovljenje obične građanske čitateljske publike koja i postaje glavni potršač romana.

Šenoa je povijesnu građu sakupljao i proučavao u arhivima i starim knjigama, a s druge strane smatra da stvarnost sadrži građu za roman, ali je treba umjetnički oblikovati (realistički princip).
Za Šenou je povijest učiteljica života.