O autoru:
(1913. - 2001.) "viški Voltaire"
Ranko Marinković, romanopisac, novelist, dramatičar i esejist, rođen je 1913. na Visu. Bio je ravnatelj Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu te profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti.
Pjesme, prozu, eseje i kritike počeo je objavljivati u periodici već za
vrijeme školovanja. U zagrebačkome HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva
drama
Albatros, poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne
knjige
Proze (1948). Riječ je o farsi utemeljenoj na ideji iz istoimene
Baudelaireove pjesme, a u središtu joj je intelektualac koji se nakon
mnogobrojnih sukoba i slomova vraća u zavičaj, na otok. Time je
najavljeno temeljno polazište Marinkovićeva književnog svijeta – povratak u zavičaj i drama koja se zbiva u pojedincu (egzistencijalističke teme).
Djela:
- zbirka eseja i kritika
Geste i grimase (1951.)
- novelistička zbirka
Ruke (1953.)
- dama (mirakul)
Glorija (1953.)
- prozna zbirka
Poniženje Sokrata
- prozna zbirka
Karneval i druge pripovijetke
- roman
Kiklop (1965.)
- roman
Zajednička kupka
- roman
Never more
- zbirka kritika i eseja
Nevesele oči klauna
Marinkovićeve su novele uglavnom motivski vezane uz otočku sredinu i karakterizira ih zatvorenost i neobični likovi uz hiperbolizaciju detalja. Marinković spaja anlitičkog opisivača i ironiji sklonog promatrača. U novelama često zadržava izdvojenu točku promatranja koja izoštrava scenu. Iza prividnoga mira običnog života na otoku Marinković otkriva prisutnost tragičnih situacija, konflikata i potisnutih ljudskih drama.
Kiklop (1965.)
Razdoblje: druga moderna, tj. vrijeme između modernizma i postmodernizma
Vrsta djela: egzistencijalistički roman
Tri tematska plana:
1. egzistencijalistički - rat kao suvremeni kiklop koji proždire čovjeka, ljudski strah, dehumanizacija
2. društveni - Zagreb uoči Drugog svjetskog rata
3. psihološki - intelektualac suočen s ratom
Stilska obilježja romana: intertekstualnost (prepoznatljiva već u naslovu), defabularizacija, unutarnji monolozi, simbolika, ironija, humor, groteska, jezične igre
Dva plana pripovijedanja:
1. U prvom je planu (realistička) fabula ispričana uglavnom kroz prizmu Melkiorove svijesti. Radnja se zbiva u predratnom Zagrebu, a glavni je lik mladi intelektualac Melkior koji se boji poziva za mobilizaciju pa izgladnjuje svoje tijelo kako bi ga proglasili nesposobnim za vojsku. Pred čitateljem se odvija Melkiorovo besciljno lutanje po gradu u kojem susreće svoga nekadašnjeg vjeroučitelja don Kuzmu, prijatelje i poznanike te povremeno sudjeluje u uličnim scenama koje su odraz predratnoga straha i psihoze. Melkior povremeno boravi u boemskom društvu Dajdama (Maestro, Ugo, don Fernando), a uz to je društvo vezana i njegova opsesija lijepom Vivijanom koja se pojavljuje u društvu glumca Fredija, a posjećuje i Melkiorova susjeda kiromanta Atmu. Svoje erotske fantazije Melkior veže i uz ljubavnicu Enku, kojoj povremeno odlazi. Njegov dan upotpunjuju odlasci u redakciju i povremeni boravak u gostionici
Ugodni kutić koju vodi uvijek ljubazni Kurt. Prvi se dio romana, iako neoznačen, zatvara pozivom za mobilizaciju.
U drugom se dijelu romana Melkior nalazi u vojnoj jedinici, ali zbog svojega psihofizičkoga stanja ubrzo dospijeva najprije u bolnicu (Tuberkulozni odjel, Nervni odjel), a potom ga proglašavaju nesposobnim za vojsku i on se vraća kući.
Melkiorovim povratkom započinje treći, završni dio romana, u kojem se „odmotane niti“ razrješuju: Maestro završava život bizarnim samoubojstvom, a za svjedoka je odabrao upravo Melkiora. Počinje rat, a Melkior se nakon pokušaja prijave u vojsku nalazi u stanju potpune rastrojenosti i dok njemački avioni kruže nad gradom, on puzeći odlazi u Zoopolis.
2. Drugi plan (simbolički sloj): drama koju Melkior zamišlja, odnosno priča o brodolomcima s broda Menelaj koje su zarobili kanibali.
U drugom je planu paralelna (groteskna) fabula o brodolomcima s broda Menelaj, a Melkior ju zamišlja kao dramu
Kanibali koju namjerava napisati. Budući da su te dvije fabule povezane Melkiorovom sviješću, one se u njoj povremeno isprepleću. Dakle, Marinković je konkretnu povijesnu situaciju koja je u prvom planu romana projicirao na mitološki, odnosno alegorijski sloj koji govori o ponovnom dolasku kanibalskih vremena kada se čovjek svodi na razinu animalnoga bića koje pokušava preživjeti, odnosno bića svedena na iskonski nagon.
Kompozicija romana:
Formalno je Kiklop podijeljen na
trinaest nenaslovljenih poglavlja. Iako ima neka obilježja realističkoga romana – određeno mjesto i vrijeme radnje te fabulu, Kiklop nije roman pisan realističkim stilom: u njegovu je središtu svijest lika, i to svijest intelektualca koji je pritom autoironičan i koji propituje odnos čovjeka i svijeta.
U Melkiorovoj se svijesti izmjenjuju opažanja vanjskoga svijeta uz koja on asocijativno veže pojmove i pojave o kojima kao intelektualac promišlja. Stoga je roman pun Melkiorovih asocijacija, komentara, osvrta u kojima se parodira i ironizira povijest čovječanstva kao povijest napretka, odnosno povijest velikih mislilaca i ideja. U tom se kontekstu pojavljuju i intertekstualne aluzije i citati kojima se tradicija ironizira i podvrgava kritičkom prevrednovanju.
Kompozicija romana ne slijedi linearni model kompozicije realističkoga romana. Kiklop ima
fragmentarnu kompoziciju,
a dijelove romana u cjelinu ujedinjuje Melkiorova svijest. Zbog takve fragmentarne kompozicije dijelovi se Kiklopa mogu izdvojiti kao samostalne cjeline, odnosno kao male forme: dramske (Ugo – lakrdijaš, Maestro) i epske (san – Atma i Cviker, ulične scene).
Fragmentarnost je najčešće rezultat asocijativnosti. Tako, primjerice, pojava don Kuzme (njegove uši) priziva epizodu iz djetinjstva zbog koje je Melkior prekinuo svoje osnovno školovanje. Nešto kasnije izgovorena rečenica (zvučna asocijacija) „Ne gine se danas od tramvaja, moj gospodine!“ koju dobacuje slučajni prolaznik otvara ratnu temu i Melkiorovo sjećanje na uličnu scenu s Cvikerom koja se zbila „neki dan“ kada je dopustio da ga ovaj prevari.
Melkior Tresić - glavni lik romana:
Melkior je kazališni i filmski kritičar koji dobro poznaje književnost i film. On je podstanar u Zagrebu i radi kao novinar u jednoj redakciji. Porijeklom je s mora, što je vidljivo iz njegovih sjećanja na don Kuzmu. Diplomirao je filozofiju. Zahvaljujući obrazovanju, dobro poznaje povijest kulture. Vrlo je mnogo čitao, što se vidi u intertekstualnim asocijacijama u kojima dominiraju Shakespeare, Dante, Dostojevski, Moliere. Ne voli sentimentalnu, plačljivu, banalnu literaturu poput one kakvu piše Kumičić. Ponekad piše stihove, ali oni imaju „uporabnu vrijednost“, tj. povremeno ih posuđuje Ugu koji njima zavodi djevojke.
U njemu su sve emocije prenaglašene, a dominantna je emocija strah. Sklon je samopromatranju: svijest mu je stalno aktivna, opaža stvarnost i povezuje ju asocijativno sa svojim duhovnim svijetom. Muči ga misao, odnosno poriv za mišljenjem.
Melkior je sav u introspekciji: boji se poziva za mobilizaciju (čovjetina), opsjednut je mislima o ženama (Enka, Vivijana), ali ih ne razumije, pa su sve žene u njegovoj svijesti svedene na tjelesno. Obilježje je njegova karaktera pasivnost: primjerice, iako zna da njime manipuliraju, dopušta da bude prevaren, što je vidljivo u epizodi s Cvikerom.
On je antijunak: nesiguran je, zavidi ostalima na njihovoj hrabrosti. Iako se ne usuđuje ništa poduzeti, strah od rata ponekad ga tjera na očajničke poteze, a jedan je od njih simuliranje ludila (ironična paralela s Hamletom).
Mladi novinar, inteligentan i obrazovan. Baš zbog toga život mu je kompliciran, ispunjen strepnjom i razmišljanjima koja razdiru moderne intelektualce 20. stoljeća. Živi u vremenu (predratnom) u kojem mu njegove kvalitete ne mogu osigurati stabilnost i sigurnost. Melkior Tresić je čovjek koji se užasava nasilja čiji dolazak sluti i kojega se stravično boji. Napeto iščekivanje poziva u vojsku, neizvjesnost sutrašnjice, preživljavanje bez cilja - sve podriva nestabilnu Melkiorovu psihu, dovodeći ga u stanje potpune rastrojenosti.
Noćni život velegrada, tajanstvena ljepotica Vivijana, koju svi osvajaju lako, a samo je njemu nedostupna, zadimljene krčme, pijano boemsko društvo - to je zatvoreni krug iz kojega Melkior ne može pobjeći. U žudnji za Vivijanom, u odlascima razvratnoj ljubavnici Enki, u dugim razgovorima s maestrom, Melkior pokušava zaboraviti moru koja ga proganja -
očekivanje poziva u vojsku. On se namjerno izgladnjuje da bio bio nepodesan za hranu pohlepnom Kiklopu, koji bira uvijek najdebljeg Odisejeva mornara.
Poziv dolazi i Melkior se suočava s grubom nelogičnošću i sirovom brutalnošću života u vojarni. Profinjeni intelektualac humanističkog svjetonazora zapanjen je i posve nesposoban za preživljavanje u surovim uvjetima brutalnog vojničkog života. Spas je bolnica, a zatim ludnica u kojoj igrom slučaja Melkior pronalazi mogućnost za povratak u smislen život. Melkior se vraća u opustošeni grad, besciljan i prazan luta ulicama. Sav njegov svijet izgubio je smisao. Osjeća da je izgubio svoj identitet, da ne pripada više ljudima. U očajničkom pokušaju da sam sebi dokaže vlastite ljudske vrijednosti izlaže se smrtnoj opasnosti. Posve ga razara bizarna Maestrova smrt. Sam i posve prazan, grčevito traži smisao svog postojanja. Pokušava se prijaviti u vojsku, a kada ga i tamo odbiju, potpuno je uništen. Puzi prema zoološkome vrtu - četveronoške, simbolično pokazujući pad čovjeka od humanog bića do bezočnog čeveronošca sposobnog samo za golo preživljavanje.
Ugo
Temeljna je Ugova osobina činjenje
acte gratuita, odnosno bezrazložnoga čina. Unatoč svojim intelektualnim obilježjima, on se ne opterećuje razmišljanjem o smislu življenja i igrama koje povijest igra s čovjekom – Ugo je čovjek trenutka, čovjek sveden na boemski život u kojem je intelektualna svijest izgubila svrhu djelovanja i postala sama sebi svrhom. Stoga su Ugove dramske scene, bez obzira na to jesu li izvedene na ulici ili u Dajdamu, samo slike duhovita čovjeka koji se svojim intelektualnim sposobnostima služi da bi odigrao ulogu lakrdijaša.
Maestro
Cinik. Protivnik ideje napretka. U društvu nosi masku zabavljača, boema, kozera, ali pred smrt se otkriva povrijeđen i uništen čovjek. Izvršava bizarno samoubojstvo.
